Povod ovom razgovoru je nedavno objavljena knjiga ove svestrane autorice "Dos heylike yidish vort: Jidiš i drugi jezici ortodoksnih Židova u New Yorku". Razgovarali smo o putešestvijama, razlikama, sličnostima, modi i lifestyleu, ulozi žene, prebjezima. Imate sasvim previše razloga za pročitati ovaj intervju. Abramac je lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. Radila je za organizaciju UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je brojnih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture.

Kako je izgledala tvoja putešestvija iz Frankfurta gdje si rođena, u Drniš gdje si porasla pa u Zagreb, a onda i u jednu od najizoliranijih vjerskih enklava današnjice. Tvoj interes jest odnos jezika i identiteta.
Tema kojom se bavim je u širem smislu jezik i identitet što zapravo, ima uporište u mom ranom djetinjstvu. Jednom sam pročitala neku parodiju u stilu: "Nađoh se na raskrižju života, kad ono kružni tok"... tako mi se nekada čini da u našim životnim odabirima, putovanjima ili lutanjima zapravo zaokružimo puni krug. Rođena sam u Frankfurtu i moje odrastanje bilo je dvojezično: hrvatski jezik kod kuće - bolje rečeno dalmatinski dijalekt, njemački u okruženju, a kada se kao dijete družite s ostalom gastarbajterskom djecom u kvartu onda znate i osnove turskog i talijanskog. Kada je došlo vrijeme za školu, za mog oca je to bio fatalistički trenutak. On je školovanje u njemačkom sustavu smatrao asimilacijskom prijetnjom i odlučio se vratiti u svoj rodni kraj. Njegovo rezoniranje je bilo da dijete ne možeš "iščupati" iz škole usred školovanja, nego da polazak u školu određuje u kojem će se smjeru oblikovati nečiji identitet. Eto, nekoliko dekada kasnije, ja sam se u lingvističkom smislu posvetila odnosu jezika i identiteta, pojedinca i društva, višestrukim identitetima realiziranima i oblikovanima kroz jezik i slično. To je jedna od traka tog kružnog toka.
Gabi abramac
Naravno, dolaskom u Hrvatsku školu onda pored svog dijalekta još trebate usvojiti i standard, te shvatite da samo u krugu od nekoliko kilometara oko vas ljudi u različitim mjestima koriste različite izraze i naglaske, te da svaki od njih ima prestiž, dok su neki drugi predmetom podrugivanja. Fascinantno je to kako nas drugi klasificiraju na temelju našeg lingvističkog repertoara, te kako mi vidimo i etiketiramo sebe i druge kroz jezik. Naš jezik je naš stav i poruka. Istodobno, ako promatramo čovjeka-govornika sa stajališta lingvističke arheologije, svi mi u jeziku kojeg govorimo nosimo puno baštine koja se može rekonstruirati: odakle je neki izraz došao, koji su ga narodi u naš jezik donijeli, što smo od drugih posudili, kako smo to modificirali - to je nevjerojatno zanimljivo. Postoji jedna zanimljiva riječ na grčkom -palimpsest, koja označava stari dokument na kojemu je tekst izbrisan i ponovno je nešto napisano, ili je to tekst napisan preko nekog drugog teksta. Tako je jezik zapravo arheološki zapis, pun ostataka davne, ali i živuće povijesti, izgubljenih i zakopanih civilizacija i tehnologija. Jezik kojim govorimo je palimpsest ljudskog truda i povijesti. Nadalje, što se tiče odnosa jezika i identiteta, zanimljiv mi je osobito u izoliranim društvenim i vjerskim enklavama. To bi bio moj odgovor na jednoj nozi zašto sam se odlučila za izučavanje jezika u hasidskom društvu.
Gabi Abramac
Što bi točno bio odgovor "na jednoj nozi"?
Jedna priča iz Talmuda govori o čovjeku koji se želio konvertirati na judaizam i to samo ako ga rabin može naučiti cjelokupnu Toru dok on stoji na jednoj nozi. Prvo ga je rabin Šamai izbacio iz kuće čuvši ovaj smiješan zahtjev. Tada je čovjek otišao kod rabina Hilela koji je prihvatio izazov i rekao mu: "Ono što je mrsko tebi, ne čini svojem susjedu. To je čitava Tora, a ostalo su samo pojašnjenja." To je "odgovor na jednoj nozi" - sukus priče ili "long story short".
Koje su sve sličnosti, paralele "nas" i "njih", nas koji igramo na kartu sekularnosti i njih koje ta karta - ne zanima?
Ako gledamo na to pitanje s filozofskog stanovišta, citirala bih jednu hasidsku ispitanicu koju sam intervjuirala i koja je rekla: "Mislim da su ljudska bića više slična nego različita. Smatram da je većina ljudi u potrazi za onim nečim temeljnim, da pokušavaju utažiti određenu težnju za nečim. Postoji ljudsko stanje koje je svuda oko nas isto, bez obzira koje ste vjere. Svi se moraju suočiti sa smrću u određenom trenutku, svatko se susreće s nepravdom, tragedijom i gubitkom." Htjela sam citirati ovu ženu iz dva razloga: iz toga što je zaista čovjek posvuda i uvijek samo čovjek, a njegove navike, sustavi i zakonitosti unutar kojih se kreće su određeni kulturom. Drugo, ovo je izjava nekoga tko je odgojen u potpuno izoliranom društvu koje demonizira vanjski svijet i smatra se duhovno superiornom elitom, tako da je ovo iznimno široko gledište za nekoga iz tog svijeta. Što se tiče praktičnih sličnosti i razlika, mi naravno govorimo o kulturološki dva potpuno različita svijeta koja hasidi zovu "goyishe velt" (svijet nežidova) i "hasdishe velt" (hasidski svijet). Ipak, prije dolaska u Ameriku, hasidska domovina je bila istočna i centralna Europa. U njihovoj kuhinji možete prepoznati nama poznata jela, njihov smisao za humor je slavenski, klezmer glazba je slična glazbi rumunjskih Roma, njihovo iznalaženje rupa u zakonu i izvrdavanje pravila je nama potpuno blisko. Jidiš, jezik kojim oni govore jest jezik koji ima germansku bazu, ali slavensku sintaksu, a ja bih dodala i slavensku dušu i humor. No, životni ciklus i kalendar su različiti od onoga što je nama poznato. Hasidi žive u megalopolisu New Yorka, ali trenutno je kod njih 5776. godina od postanka svijeta, tjedan započinje nedjeljom, u trećoj godini života se dječaci i djevojčice segregiraju i pohađaju odvojeno koncipirano školstvo, itd...
Gabi Abramac

Žena u hasidizmu? Neizbježno pitanje...
Žena je stup judaizma i prema židovskim zakonima Židov je samo ona osoba rođena od židovske majke ili netko tko je konverzijom prešao na judaizam. Židovstvo je matrilinearno. Žene se smatraju duhovno naprednijima od muškaraca i drži se da one stoga trebaju manje na sebi duhovno raditi. Muškarci su vezani znatno većim brojem vjerskih zapovijedi koje izvršavaju - točnije s njih 613 i tri puta dnevno se mole. Žene su zadužene za tri stvari: za paljenje šabatnih svijeća, za pečenje krušne pletenice za šabat koja se zove hala i za čuvanje zakona bračne čistoće. Za ženu se smatra da je duhovni stup obitelji, ona je ta koja čuva šalom bayit - mir u kući. Žene se nerijetko oslovljava "princezama" i strogo su definirani zakoni skromnosti - ćudoređa u odijevanju i ponašanju. Jidiška riječ za to je tznius. To se objašnjava time da je "ljepota židovske kćeri iznutra", a da izvana uvijek treba izgledati skromno. Židovski zakoni kažu da žene trebaju imati prekrivenu ključnu kost, laktove, koljena, ne smiju nositi hlače. Suknje koje nose trebaju biti šireg kroja da se ne ocrtavaju konture tijela, cipele ne smiju zveckati, iza žene se ne smije širiti miris parfema. Kod kuće - samo za svojeg supružnika, dozvoljeno je sve.
Gabi Abramac
Kakva je ekspresija onog što mi imenujemo kao "moda" i "lifestyle"?
Kako sam za vrijeme svojeg terenskog istraživanja živjela u zajednici, opisanih zakona tzniusa sam se i sama pridržavala. Isprva nisam uopće znala kako to pomiriti, a da i dalje to budem ja. Na kraju sam unutar tih zakonitosti uklopila svoj stil. Na Pinterestu imam ploču koja se zove "Halachically chic" i na koju sam lijepila ideje zaoutfite koji mogu proći halahički test, a izgledaju zgodno.

Perike su i dalje "in", da to tako kažemo?
Svaka udana žena pokriva kosu. Postoji nekoliko različitih pokrivala: perika se nazivasheytel, postoji turban, potom marame zvane tichel te nešto što se zove shpitzel.Shpitzel je vrsta turbana koji je obrubljen sintetičkom tkaninom koja bi trebala imitirati kosu. Koliko god hasidi izgledaju jednoobrazno većini svijeta koji malo o njima zna, u New Yorku postoji oko 30 različitih hasidskih skupina koje imaju donekle različite običaje. Na primjer, postoje skupine kod kojih žene imaju svoju kosu i prekrivaju ju ovim pokrivalima, a postoje i skupine kod kojih se ženama brije glava na dan vjenčanja i od tada nadalje nose samo pokrivala bez da više ikada uzgoje svoju kosu. Također, prema obliku perike, dužini, tomu je li izrađena od umjetnih vlakana ili prirodne ljudske kose, točno možete svrstati nekoga na spektru ortodoksnosti. Za najpobožnije žene, čak je perika premoderna.
Gabi Abramac

Dijelimo i ljubav prema "fundamentalizmu" koja se društveno i vjerski legitimira.... što je s onima van preporučenog društvenog kalupa?
Hasidsko društvo ulaže silne napore za blokiranje vanjskih utjecaja i za odvajanje pripadnika zajednice od svjetovnog. Televizori su u hasidskim zajednicama uvijek bili zabranjeni. Rijetko tko je imao radio, i to samo u svrhu slušanja vijesti. Jezik zajednice je jidiš i na usvajanje engleskog jezika se ne stavlja naglasak. Time hasidima manjkaju i napredne jezične vještine potrebne u vanjskom svijetu, a jidiš kojim govore je barijera outsiderima. Kada dođete u hasidski kvart ne razumijete o čemu oni govore. Imaju svoj tisak, knjige u školskim knjižnicama su cenzurirane. Jedan moj sugovornik je bio dijete školske učiteljice i mami je pomagao tako što je debelim crnim flomasterima iz određenih tekstova cenzurirao riječi poput "boyfriend", "love" i slično.
HASIDI NE VJERUJU U KONCEPT ROMANTIČNE LJUBAVI I ŠTIVA POPUT LJUBAVNIH ROMANA SU POTPUNO NEPOZNATA U ZAJEDNICIMeđutim, internet je pokucao na vrata zajednice i to je jedna od najvećih bitaka s kojom su se hasidi suočili. Godine 2012. hasidi su sazvali anti-internetski skup u New Yorku na kojemu su govorili najveći hasidski rabinski autoriteti. Toga dana 40.000 sjedala Citi Field stationa su bila potpuno rasprodana. Internet je hasidima pružio mogućnost da zavire u vanjski svijet koji je njima nepoznat. Omogućio je onima koji dvoje, hereticima, da na internetu anonimno podijele svoje mišljenje i nađu druge koji su slični njima. Internet im je omogućio da naruše zakone separacije spolova. Dok u stvarnom životu komunikacije sa suprotnim spolom, osim s članovima obitelji nema, u virtualnom svijetu mogu komunicirati sa suprotnim spolom. Internet je omogućio odlazak i onima koji odu da pronaći druge slične sebi. Na hebrejskom postoji izraz derech, koji znači put i taj put označava put kojim su prethodne generacije koračale i put kojima hasidski Židov nastavlja koračati prateći stope svojih predaka i prenoseći baštinu s generacije na generaciju. Svako jutro Židovi mole molitvu Sh'ma Israel i jedan dio te molitve kaže "I ove riječi ćeš naučiti svoju djecu i govorit ćeš o njima kad sjediš kod kuće, kada hodaš putem, kada liježeš i kada ustaješ". Oni hasidi koji odluče prekinuti s ovakvim stilom života nazivaju se u zajednici Off the Derech ili skraćeno OTD - oni koji su skrenuli s puta.
Koliko težak je odlazak iz zajednice? Koji su clashevi onih koji su da tako kažem - prebjegli?
Odlazak iz zajednice je neizmjerno težak. Govorimo o osobama koje ne poznaju pop kulturu, koje imaju osnovno sekularno obrazovanje, kojima je nepoznato da su dinosauri nekada postojali, koji imaju jezičnu barijeru, nemaju znanja i vještine koji im mogu omogućiti posao u vanjskom svijetu, koji ne poznaju nikoga izvan zajednice. Također, odlaskom iz zajednice gube svu tu podršku kolektiva koja čini ljepotu hasidskog društva. U zajednici svi jedni drugima pomažu, nitko nije prepušten svojoj sudbini, nitko ne jede sam. To je stravičan gubitak i emotivne i logističke potpore.
ČESTO SU HASIDI KOJI ODU U VANJSKI SVIJET VRLO NAIVNI - NE POZNAJU PRAVILA IGREZapravo, zamislite djevojku koja s 19 godina napusti hasidsku zajednicu, a da prije toga nije nikada komunicirala s osobom suprotnog spola - situacije u kojima se može naći su strašno opasne, a nikakve podrške nema. Kako sada već ima veći broj hasida koji su otišli, oformili su čak i malu udrugu koja pomaže u tranziciji, završavanju srednje škole i sl. Neki odlaze jer prestaju vjerovati u Boga, neki žele bolje obrazovanje, neki žele realizirati svoje talente, neki nemaju normativnu heteroseksualnu orijentaciju, neki su samo znatiželjni i žele život bez ograničavajućih rituala, privlače ih karikirano rečeno, svjetla velegrada. Sudbine su različite.
Kako obitelj reagira?
Obitelj osobe koja ode obično provodi običaje sedmodnevnog žalovanja za pokojnikom koji se zove šiva. Sve veze s onima koji odlaze se u pravilu prekidaju, premda postoji nekoliko iznimki. Svaki "odbjegli" hasid može se pokajati i vratiti natrag. Pokajanje, tzv. tešuva, je jedno od temeljnih načela. No, obitelj ne želi da osoba koja više ne izgleda kao hasid, koja je odrezala uvojke, obrijala bradu, ne nosi kapicu na glavi i slično, više dolazi u kvart jer se boje da time mogu pružiti povodljiv utjecaj mlađima. Također, osoba koja odlazi redovito gubi skrbništvo nad djecom. Hasidi se žene i razvode preko vjerskog suda koji se zove beis din, a ne preko sekularnih tijela. Beis din će uvijek dodijeliti djecu supružniku koji ostaje u zajednici.
Ugovoreni brak i curenje talenta u istomu, kako to izgleda? Kako vidiš razumijevanje i poziciju žene unutar te zajednice? I koliko dugo ti je trebalo da počneš izvoditi tu drukčiju sliku ženske uloge?
Svi brakovi u hasidizmu su ugovoreni i sve se pri ugovaranju uzima u obzir. Recimo, ako imate nekoga u obitelji tko je OTD, to će sigurno utjecati na to da će se bračni drug teže naći. Prema Talmudu, 40 dana prije nego što je začeto dijete, na nebesima je određen njegov bračni drug. Hasidi također vjeruju da se pri rođenju naša duša raspolovila u muško i žensko tijelo.
DOK SE U NEKIM DRUGIM DRUŠTVIMA TRAŽI "DRUGA POLOVICA", U HASIDIZMU DUŠA TRAŽI SEBE - ONAJ RASPOLOVLJENI DIO KOJI SE KOMPLETIRA U JEDAN
Nakon udaje je jako teško realizirati određene talente jer se djeca praktički rađaju jedno za drugim, mada žene svoju kreativnost iskazuju šivanjem, kuhanjem i sl. Postoji jedan koncept koji bih spomenula, a to je koncept ženskog glasa: kol ha iša. Žene nikada ne pjevaju pred muškarcima jer se ženski glas smatra zavodljivim i to je talent koji je gotovo nemoguće realizirati. Postoji jedan hasidski ženski bend koji nastupa samo za žensku publiku i nekoliko takvih pojedinki, ali kod ovog zakona ženama je zaista oduzeto pravo glasa.
Molio bih te da nam prepričaš anegdotu, šok kada si nakon dužeg perioda vidjela djevojku s bretelama i japankama na nogama koja liže sladoled.
Kako sam već spomenula, za potrebe terenskog istraživanja sam se nekako blendala u zajednicu. Nitko to od mene nije očekivao, ali sam ja osjećala da je to korektno i da u gostima poštujemo pravila domaćina. Kad si već spomenuo hranu - hasidi rade sve s ljubavlju, poštovanjem i veseljem - čak i najjednostavnije radnje koje su repetitivne svaki dan. Tako je i s hranom. Postoji serija blagoslova za SVAKU hranu. Točno znamo koji blagoslov ćemo reći nad grožđem, orašastim plodom, plodom koji raste u zemlji, nad pudingom, mesom i sl. i jedemo tako da hranu prinosimo ustima, a ne da se saginjemo poput životinja prema hrani ili tanjuru. Zato hasidi ne jedu hodajući po cesti. Hrana nije usputna aktivnost nego smo njoj posvećeni.
Uglavnom, meni je od hasidskog kvarta u Brooklynu do Manhattana trebalo možda 40-ak minuta podzemnom. To je obično izgledalo tako da bih se ja negdje u Starbucksu presvukla jer ljeti je zaista vruće u najlonskim čarapama hodati po gradu, dok si u hasidskoj kući možete staviti klimu kako vam odgovara. Zimi se nisam presvlačila. Sjećam se kada sam na Manhattanu vidjela djevojku u šorcu, topiću i japankama kako liže sladoled i kako sam sjedila i razmišljala kakvo je to nedolično ponašanje dok nisam samu sebe lupila po čelu i shvatila da sam predugo u hasidskoj zajednici. Mislim, žena je samo hodala po cesti i jela sladoled (smijeh). To je samo jedna od epizoda u kojoj sam imala krizu identiteta, koja se manifestirala više puta i u različitim oblicima. Moj život i život u koji sam se uklopila kao "sudjelujući promatrač" kako to etnografija naziva, nemaju puno preklopnih točaka, a čovjek nije šalter da se uključi i isključi prema potrebi. Mi smo Tetris naših iskustava, a moj Tetris se zasigurno više puta presložio u zadnjih par godina. Jednostavno je nemoguće da budem ista osoba danas koja sam bila prije života s hasidima.
Kako je za tebe izgledalo izučavanje jezika u židovskom društvu i koliko se razlikovalo od izučavanja drugih jezika koje govoriš i predaješ?
Jezici koje govorim i koji se predaju u mojoj školi stranih jezika su dominantni europski jezici. Naši polaznici su u znatnoj mjeri upućeni u kulturu i povijest govornika tih jezika iz konteksta opće kulture, mogu lako posjetiti te zemlje i ništa tu nema drakonski različitog. Židovski jezici su znatno različiti od toga. Hebrejski i aramejski su semitski jezici s različitim pismom i potpuno drugom logikom. Potom, na puno mjesta gdje su Židovi u povijesti živjeli stvorili su svoje posebne židovske jezike kako bi se odvojili od okoline i napravili putem jezika zaštitnu barijeru.
U Zagrebu podučavam jidiš, ali to sam potpuno odvojila od ponude u svojoj školi stranih jezika. Nekako mi to ne ide zajedno pa sam tako osnovala zagrebački jidiš klub ili na jidišu Zagreber yidish-krayz. Taj klub funkcionira na nekoliko razina: postoji tečaj jezika, potom postoji čitalački klub koji se sastaje jednom mjesečno, a svi zainteresirani mogu dobiti lektiru na engleskom ili u hrvatskom prijevodu na mail, postoje predavanja otvorena za javnost, te zingeray - druženja na kojima pjevamo jidiš pjesme. Ja sudionicima pokušavam dati okvir, staviti sve u kontekst i kada čitamo "lektiru" objasniti koncepte koji se pojavljuju i razjasniti što oni znače u židovskoj tradiciji i društvu. Forverts, jidiški dnevnik koji izlazi od 1897. godine u New Yorku je pisao o jidišu u Zagrebu tri puta što je u mikro-jidiš kozmosu određeno priznanje.
Postoji i ona anegdota s tvojim studentima koji su mislili da uče hebrejski...
Da, bilo ih je nekoliko koji su isprva mislili da su na tečaju hebrejskog bilo zato što su mislili da je riječ "jidiš" sinonim za hebrejski jezik ili zbog toga što su mislili da je jidiš jedan od jezika kojima se mogu u Izraelu uspješno služiti. Nedoumice smo raščistili, ali njima se jako svidjelo pa su ostali na tečaju.

Pojasni nam što to znači sociolingvistička analiza jezičnih biografija?
Jezičnobiografska metoda proučava jezičnu uporabu, usvajanje jezika, stavove prema različitim idiomima i njihovim govornicima, društvenu i jezičnu prilagodbu te konstrukciju jezičnoga identiteta pojedine osobe. Iz jezičnih biografija postaje jasnije da je osobno proživljavanje povezano s društvenim i životnim kontekstima. Analiza narativa pokazuje kako propovjedatelja predstavljaju ili interpretiraju svijet, kako predstavljaju sebe i ostale te kako konturiraju svoj rodni, etnički ili klasni identitet. Na temelju tih osobnih priča možete saznati jako mnogo o povijesti zajednice. Jedan jezičnobiografski narativ iz moje knjige donosi nam kompletnu povijest šangajskog geta o kojemu šira javnost gotovo ništa ne zna.
Kako izgleda voditi školu stranih jezika u zemlji kao što je naša, gdje je obrazovanje i interes prema istom na niskim granama? Ili pretjerujem?
Školu stranih jezika vodim već 16 godina i često kažem da je to laboratorij u kojem vidim sva društvena kretanja u zemlji. Prije 10-12 godina je bilo mnogo više optimizma, pristojnijih primanja i ljudi su više ulagali za sebe. Učili su npr. portugalski jer vole fado. Danas je puno manje polaznika koji si mogu priuštiti učiti nešto što vole. Rastrgani su između obaveza kod kuće, otplaćivanja rata za nešto drugo što su morali kupiti, zbunjeni su situacijom u zemlji, postoji taj generacijski egzistencijalni strah što će biti sutra. Zato danas polaznici više odabiru jezike koji će im pomoći pri zaposlenju, odabiri su puno više transakcionalne prirode - učim ovo jer će mi trebati, a puno manje - učim jer uživam u tome. Sve je to odraz jedne nesigurne i poljuljane egzistencije. Od ulaske Hrvatske u EU, njemački je jezik broj jedan i to mahom za ljude koji odlaze.
Uskoro nam odlaziš na Fullbrightovu stipendiju, čim ćeš se sada baviti?
Iduću akademsku godinu provest ću na New York University. Nastavljam s istraživanjima u ultraortodoksnim židovskim krugovima. Analizirat ću razliku u uporabi jezika, običaja i stavova između hasidske zajednice i litavskih hareda. Fulbrightova stipendija mi mnogo znači i zato što će mi biti dostupna sva arhivska građa i materijali u bibliotekama. Izlišno je reći da za temu kojom se bavim dokumentacije u Hrvatskoj nema tako da mi je ova stipendija američke vlade dragocjena i na tomu sam im neizmjerno zahvalna jer ovo je prvi put da ću tijekom svojeg istraživanja i rada imati financijsku i logističku potporu. Jedno od područja na kojima radim su digitalni mediji i haredsko društvo.
HASIDI NPR. KORISTE WHATSAPP KOJI NA SEBI IMA INSTALIRANE KOŠER FILTERERabini su dopustili uporabu WhatsAppa zato što smatraju da se može rabiti za poslovanje i dobrobit zajednice, no filteri blokiraju nepoćudne sadržaje. Mene su hasidi pustili u svoje WhatsApp grupe gdje baš kao u pravom svijetu nemam pravo glasa, ali mogu baš kao s galerije ženskog balkona u sinagogi gledati što rade, i slušati. Analiziram kako koriste različite jezike i kada ih mijenjaju, koje su teme diskursa, stavovi i sl. U ovom tipu virtualne etnografije prednost je što možete biti odjeveni kako god želite i možete prikupiti puno podataka bez transkontinentalnog leta. Ipak, istraživanjem na terenu ulazite u sve pore društva i mislim da sintezom raznih istraživačkih metodologija dobivamo najbolje rezultate.

Za Buro sa Gabi Abramac razgovarao Srđan Sandić, pisac, novinar, književni i kazališni kritičar, kolumnist. Objavljuje za cijeli niz kulturnih časopisa u Hrvatskoj i regiji, a do sada je objavio i tri knjige.