Dileme književne provokacije

ROBERT ROKLICER, ŽENE, LUĐACI I MALO DOBRIH PEDERA Oni koji su imali u rukama neku od pet pjesničkih zbirki ili dviju knjiga krat...

ROBERT ROKLICER, ŽENE, LUĐACI I MALO DOBRIH PEDERA



Oni koji su imali u rukama neku od pet pjesničkih zbirki ili dviju knjiga kratkih priča Roberta Roklicera znaju da on voli ubaciti dobro osmišljen moto ili autorsku napomenu. I u najnovijoj knjizi, romanu Žene, luđaci i malo dobrih pedera (prva nagrada osječkog ogranka Matice hrvatske za neobjavljeni prozni rukopis u 2009/2010. godini) naznačio ih je Hemingwayevom rečenicom, „Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam negdje pogriješio“, čime je nagoviješten stav glavnoga lika: neobaziranje na mišljenje institucija i autoriteta, odmak od onoga što se smatra očekivanim ponašanjem i suprotstavljanje društvenoj normi. Takva će žestoka opreka biti vidljiva osobito na planu izraza, dakle na jezičnoj razini.

I autorska je napomena, o relaciji zbilje i romana, sugestivna: „Prema istinitom događaju. Svaka sličnost s pravim osobama i događajima u ovom je romanu namjerna.“ I dok se pisci u situacijama kad misle da bi ih neki stvarni model mogao zbog uvredljivog preslikavanja tužiti sudu obično na početku ograđuju izjavom da je „svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna“, Roklicer čini suprotno, želeći istaknuti životnu vjerodostojnost svoje proze. U svakom slučaju Roklicer ne treba strahovati zbog tužbe jer se prepoznao u protagonistu, koji se isto zove Roklicer i kojem je posudio neke detalje iz svoje biografije (naravno, između autora i lika ne može se staviti znak jednakosti). Ako pak ne treba očekivati nešto tako suicidalno što bi se moglo nazvati „Roklicer protiv Roklicera“, za mnoge ličnosti iz naše javnosti (političare, estradnjake) koji se pojavljuju pod pravim imenima no redovito u ironijskom kontekstu, to ne možemo tvrditi. No možemo li očekivati da će uvažiti književne konvencije?

Žene, luđaci i malo dobrih pedera već naslovom nagoviješta uklapanje u autorov prepoznatljiv poetički konzistentan pjesnički i prozni opus. Pogleda li se Bagićeva analiza Roklicerove zbirke pjesama Pivo ne ostavlja mrlje od kave (imajući pritom na umu specifičnosti obiju rodova) nalazimo sve važne poetičke elemente i piščeve proze, pa i tek objavljenog romana (što je i svojevrsna anticipacija). Bagić za tu poeziju kaže da je „glasna i izravna, trpka i sirova“, da zbirku karakteriziraju „izravnost i žestina“, da autor stvara lik „neprilagođenog gradskog pjesnika, intelektualca bez ideala koji se od potpune rezignacije brani alkoholom i poezijom“, da „lirski protagonist“ prezire svijet i da „odbija sudjelovati u svakom obliku dnevne rutine“. Pišući o Roklicerovoj zbirci priča Kako se ubiti M. Marković kaže da ta proza „spada u underground književnost“, da opisuje likove „s ruba života“ i „opskurna mjesta radnje“, govori o „alkohonom eskapizmu“ i „opuštenom crnom humoru“. U pogovoru njegovoj drugoj knjizi priča, Oprosti, a i ne moraš, J. Mlakić kaže da su mu likovi „izgubljeni i dezorijentirani“, funkcionirajući „tek po inerciji, jer su odavno izgubili volju za životom“.

Spomenimo da svi ovi autori Roklicerovo stvaralaštvo dovode u vezu sa Ch. Bukowskim, a možda i s H. Millerom. Ne treba zanemariti ni domaću tradiciju, u kojoj bi mu se našlo dosta prethodnika (Majetić, Majdak, Kušan, Kvesić...). Roklicer je očito pisac „kratka daha“: roman mu ima dvjestinjak stranica, ali se sastoji od 118 kraćih dijelova označenih brojevima, te ipak nije fragmentaran – to je tek „vizualni“ dojam; autor se zapravo uspješno okoristio scenarističkim iskustvom koje je stjecao na Odsjeku dramaturgije zagrebačke ADU, a potom radeći na nekim projektima za HTV. Razmrvljena struktura romana, gotovo bez statičkih motiva, s brzom izmjenom scena, likova i zbivanja, pridonijela je njegovoj filmičnosti.

Glavna je karakteristika toga teksta provokativnost: ona je ugrađena u sve strukturalne elemente. Najvidljivija je na planu izraza, dominacijom izravnih iskaza – vulgarizmi, skatološke eskapade, reducirani jezik svakodnevice. Činjenica da je protagonist ujedno pripovjedač olakšava piscu utoliko što ne mora posvećivati brigu razvijanju jezične karakterizacije drugih likova, što bi u ovako ograničenom vokabularu bio znatan problem. Na jednako izravan način, zamjenom riječi visokog stila onima iz niskoga, pripovjedač / protagonist iskazat će stav o svom izražavanju: „Marković se rascvao od sreće, da se pjesnički izrazim, kao govno na kiši.“ Brutalno će Roklicer – lik pokazati i svoj stav prema književnoj tradiciji, tako što će „obrisati guzicu Tolstojem“: „Rat i mir Lav Tolstoj pisao je punih sedam godina i napisao 1400 stranica. Nastavim li ga i dalje koristiti za zahodske potrebe mogao bih čitav njegov trud uništiti u manje od godinu dana. (…) Otkinuo sam još nekoliko listova svjetskog klasika i obrisao guzicu, pustio vodu (…)“. Kad bismo stvari gledali u nešto drukčijoj optici, vidjeli bismo da je verbalna provokacija zapravo jača od stvarnih konzekvencija koje bismo očekivali i od svih prostih riječi i napada na tradicionalne književne vrijednosti. Tekst je prožet s nešto komike, crnim humorom i ironijom. Na dva-tri mjesta autor je opisao snove glavnog junaka: nadrealizam tih slika ekspresivan je i svjež, pa i duhovit (glavni lik je s Vesnom Pusić na fronti!).

Roman je i temom provokativan: lik Roklicer, novinar upravo ostao bez posla, promiskuitetan je, sklon alkoholu („stvarnost je iluzija izazvana nedostatkom alkohola“) i neurednom životu, preziranju svijeta i konvencija. Radikalni su, pa i naturalistički obojeni opisi njegove sklonosti da živi u nečistoći: „Stan je smrdio po ustajalosti, nikotinu, travi, govnima, pokvarenom gulašu (iz konzerve), vinu, konjaku i prolivenom pivu (po tepihu).“ Kad mu je jedna od žena koje su prošle kroz njegov brlog sve to jednom počistila, „stan je izgubio svoj identitet, kao da više nije pripadao meni“. Lik je ambivalentan karakter: nezadovoljan je svime oko sebe, pa i sobom, no nema snagu za promjene, pa alibi traži u alkoholu. Seksualna ga nezasitost često dovodi u apsurdne situacije, iz kojih uvijek izlazi kao pobjednik, osim u slučaju koji se po svemu činio najbanalnijim. Unatoč nekim nedosljednostima u oblikovanju njegova karaktera, nadam se da će Robert Roklicer (i lik i autor) preživjeti.

Žene, luđaci i malo dobrih pedera roman je koji će vjerojatno podijeliti publiku: jedni će ga podržati jer se usudio napasti neke ustaljene vrijednosti, a drugi ga osporavati zbog vulgarnosti. No to ne bi trebala biti naša dilema.

Strahimir Primorac

Vijenac, 440 - 13. siječnja 2011.

Povezani članci

vesti 2797220141174873381

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item