Na Dan dječje knjige: Silvija Šesto

Drugi je travnja, Međunarodni dan dječje knjige, prilika da istaknemo važnost koju čitanje djeci u najranijoj dobi, i poticanje na kasnije...

Drugi je travnja, Međunarodni dan dječje knjige, prilika da istaknemo važnost koju čitanje djeci u najranijoj dobi, i poticanje na kasnije samostalno čitanje, imaju u djetetovu rastu i razvoju. S polica vadimo omiljene naslove iz vlastitog djetinjstva, prisjećamo se prvih čitateljskih stranica i prepuni smo motivirajućih misli o važnosti čitanja. Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle samo je jedna od njih. No kako bismo došli do djece koja čitaju potrebno je mnogo truda, volje, napornog rada i ulaganja. Drugi je travnja tako i izvrsna prilika da se bolje upoznamo s problemima što ih dječja knjiga i njeni autori susreću na svom putu od pisanja preko izdavanja pa do krajnjih korisnika – malih i mladih čitatelja. Stoga danas razgovaramo sa Silvijom Šesto,Vandinom, Lucijanovom i Tomičinom mamom, autoricom čiji mali likovi ocrtavaju stanje u društvu katkad i mnogo jasnije od svojih odraslih kolega. Kako Silvija Šesto nije „samo“ autorica već je i urednica, izdavačica i predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, ukratko osoba duboko uronjena u svijet dječjih knjiga  te, osim njegovih vrlina, poznaje i njegove mane. A i mane mogu postati vrline govorimo li o njima dovoljno glasno i potrudimo li se iz petnih žila ispraviti ih. A mi kao odrasli možemo, potrudimo li se, ispraviti nepravde u svijetu dječjih knjiga.
Za svoj ste rad primili mnoge književne, kazališne i novinarske nagrade. Što one znače za vas i utječu li na komercijalni uspjeh i recepciju djela kod publike?

Istina, najdraže su mi nagrade koje sam dobila pristupivši nekom natječaju pod šifrom, odnosno tajno. No i one „javne“ su mi drage, jer zaključujući po raznolikosti ocjenivačkih komisija plovim dobrim morima. Ipak, najmilije „nagrade“ su mi one čitalačke, jer nikada nisam pisala za nagrade već za čitatelje.

Osim za djecu, pisali ste i za odrasle. Koje vam je od tih dvaju iskustava bliže, draže, za koga je teže pisati, jesu li djeca zahvalnija publika od odraslih?

Djeca su najzahtjevnija publika, osobito jer se s tom publikom često „sučeljavam“ uživo. Nažalost, u posljednja vremena javlja se licemjerna „briga“ oko djece, a još žalosnije  je što se taj licemjerni usud koji je preplavio mnoge sfere reflektira vrlo negativno upravo na djecu. Susrela sam mnogo doslovno odgojno zapuštene djece, djece kojoj nitko u obitelji ne čita, čija obitelj ne čita, djece koju roditelji izvode jednom tjedno u šoping centre, djece koja su gladna ljubavi. Ništa ne može opravdati to zanemarivanje, jer ako je moja baka mogla imati šestero djece i sva su dosegla opću kulturu, bonton i obrazovanje bez šoping centara i izlišne „skrbi“ onda su riječi suvišne. Volim pisati i za djecu i odrasle. Za djecu sam počela dosta kasno, s punih trideset i sedam, i te dvije „tehnike“ kombiniram, kao forhend i bekhend u ping-pongu.

Znamo što znači biti autor u Hrvatskoj. No je li još teže biti autor knjiga za djecu? Jesu li autori dječjih knjiga u još nepovoljnijem položaju od svojih odraslih kolega?
Autori koji pišu za djecu i mlade a uvršteni su na tzv. lektirni popis često su eksploatirani, to već znaju i ptice na grani, no još uvijek ne i aktualni ministri obrazovanja koji se izmijenjuju i nisu u stanju spram nakladnika školskih udžbenika sročiti jednostavnu suglasnost o uvrštavanju dijelova naših djela u visokoprofitabilnu robu – čitanke. Nama, piscima koji pišu i za djecu čast je biti u čitankama, no temeljna pristojnost je barem obavijestiti nas o tome.
Vrlo često možemo čuti kako se čitatelja treba odgajati od najranije dobi. No što hrvatsko društvo doista čini za tog najmlađeg čitatelja, kako sama kultura i nadležne institucije postupaju prema dječjoj knjizi i postoji li u Republici Hrvatskoj strategija za razvoj i promicanje čitanja dječje knjige?
Prošle su već mnoge strategije, okrugli stolovi, kongresi, potrošilo se mnogo sredstava za suhe rasprave, a školama, osobito školskim knjižnicama potrebna je jednostavna financijska potpora, te neki ritam dvaju godišnjih gostovanja živih pisaca. To je najjednostavnija formula za promicanje čitanja, no nikako da taj laboratorij proradi. Žalosno je na kakve sam sve narodne knjižnice i knjižnice osnovnih škola naišla. S tim u vezi mi možemo osvježavati lektirne popise do u beskraj, jer knjige treba nabaviti, pisca treba predstaviti. E-knjiga je pomoć, ali nikako ista stvar.
U jednom ste razgovoru izjavili kako ne možete računati na knjižare pa stoga svoje knjige većinom prodajete knjižnicama. Je li se stanje u knjižarstvu danas popravilo i pronalazi li dječja knjiga lakše put do svog čitatelja?
Zadnje knjige su mi ostale u jednom velikom knjižarskom lancu, stoga knjige radije darujem na promocijama ili doniram, a prodajem isključivo narodnim knjižnicama, jer tamo su besplatno dostupne svima. Također, nazove li me itko iz kakve školske knjižnice rado ustupam knjige po velikim popustima upravo znajući kakvo je pravo stanje stvari. Nisam trgovac, autorica sam koja samo želi držati pod kontrolom svoje autorsko djelo.
Je li ta nemogućnost izdavanja, a potom i plasiranja dječje knjige domaćih autora razlog zašto ste krenuli s Nakladom Semafora?
U nakladi Semafora radim i uređujem, to je ostavština mog pokojnog oca. Naklada se  četrdesetak godina bavila izdavanjem enigmatskih listova što je upravo otišlo u povijest, s obzirom na stanje distribucije i još neke razloge na koje više nije moguće utjecati. S obzirom da sam ja žena kontrole, te zato ne volim ni letjeti, radije sam zaustavila nekontrolirano nego se osjećala kao životinjsko biće iz popularne Balogove knjige.
Što znači biti izdavač dječje knjige u Hrvatskoj danas? Je li to posao od kojeg se može živjeti ili ste u njegovu obavljanju vođeni ljubavlju prema knjizi i knjiškim entuzijazmom?
Nije moguće živjeti od izdavanja knjiga u onom obimu u kojem ja sudjelujem. Kao predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade u tri godine pustih „u promet“ trideset i sedam naslova. Da smo se svi, od autora, ilustratora, do svih vezanih za život knjige držali normalnih autorskih standarda jedva da bismo izdali desetak knjiga. No, ja malo jedem, malo spavam i nemam nikakve velike zahtjeve. Najviše volim pisati, a to je zasad besplatno ako mjerimo aktualnom valutom.
Osim kao autorica, urednica i nakladnica, djelujete i kao predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Kao osoba duboko uronjena u svijet knjige, možete li ocijeniti kakvu budućnost knjiga i sektor koji se uz nju vezuje imaju u hrvatskom društvu?
Paradoksalno je u kakvom se financijskom krkljancu nalazimo, a ponajviše se baš ovih godina izdaje knjiga. Ove je godine samo na natječaju „Grigor Vitez“ u konkurenciji bilo 79 naslova. Ne sjećam se takve poplave djela, a mnoga od njih doista zaslužuju pozornost. Da je još samo malo konkretnog „promicanja čitanja“ a ne praznog blebetanja gdje bi nam bio kraj. Jer čitalačka publika se formira u vrtiću, to znaju i nepismeni.
Često se susrećete s djecom. Iz Vašeg iskustva i razgovora s njima, čitaju li djeca danas? Je li mit da ih, umjesto knjiga, zanimaju videoigre, filmovi i društvene mreže ili je situacija doista tako crna i, ako jest, ima li mjesta za poboljšanje?
Za poboljšanja uvijek ima mjesta, no ljudi koji bi ta poboljšanja trebali unijeti i koji su za to plaćeni očito sjede na krivim mjestima. Iskreno, frustrirana sam teškom birokracijom koja prati knjigu. Knjiga je lagana poput leptirića, njena nježna prekrasna krila podnose nemoguć teret. U pozadni svega je nemar, nebriga i ignorancija. Ne znam gdje iskopati prave ljude da stvar pokrenu, ili ih trebamo doslovno iskopavati!?
Leži li dio problema i u zastarjelom izboru lektire? Vaša je knjiga ne tako davno uzburkala mnoge duhove kada se našla na popisu neobavezne lektire. Kako ste to tada doživjeli i kako gledate na nedavno osuvremenjavanje lektirnih naslova? Je li to prvi korak u neku napredniju budućnost ili smo dobili novi popis za slijedećih 50 godina?
Nažalost, posljedice „uzburkalih duhova“ još osjećam, jer se često susrećem s nečitačima, odnosno čitačima naslova žutih tiskovina koji su moj serijal „Bum Tomica“ proglasili nepoćudnim i time diskreditirali sve znalce, sve nagrade koje su mi dodijeljene, rekordan broj predstava u zemlji i inozemstvu igran po tom tekstu i što je najbitnije doista velik interes za tim serijalom od strane male publike. Serijal „Bum Tomica“ bio je vrlo čitan i prije nego li je zašao na popis lektire, no nije prvi put da diskreditacije tog tipa bivaju rađene s pozicija nevezanih za književnost. U ovom kontektu mogu samo biti ponosna što se to dogodilo iako je bilo vrlo neugodno čitati (osobito mojoj djeci) napade na mene kao osobu. Nažalost, u Hrvatskoj se i nakon četrdesetak naslova nekome može dogoditi da vas pokušaju diskreditirati oni koji su od lektire pročitali samo doslovno popis lektire. Pa sam tako imala čast proći dvostruku reviziju. Novi prijedlog popisa lektire podložan je promjenama, jer su zbog nedostatka struke izostavljeni i izbačeni neki krucijalni autori i naslovi, a što nije na popisu ni ne događa se. Nažalost, da se popis lektire osvježava barem svakih deset godina to se ne bi dogodilo.
Kao autorica, ne bježite od stranputica i nedoumica s kojima se djeca danas suočavaju. Koliko je teško odrastati u 21. stoljeću, s kojim se to izazovima djeca i adolescenti susreću danas, a kojih su čak i djeca s kraja prošlog stoljeća bila lišena i može li književnost pomoći u lakšem prolasku kroz taj osjetljivi proces?
Najnoviji trend, osobito kod gradske djece opisala bih kao „neživot“. Djeca su zasićena glupošću odraslih. Djeca vide, slušaju, razmišljaju, zaključuju. Odrasli su doveli podosta svijeta na stranputicu i to se ponajbolje vidi kod djece. Dječji svijet nije licemjeran, ali je po prirodi harmonije osvetoljubiv ili da se izrazim narodski: što su odrasli posijali to će i žnjeti.
Međunarodni je dan dječje knjige. Stoga, za kraj, koja je Vaša poruka mladima, ali i roditeljima, odgajateljima, knjižničarima, medijima… Što svi mi možemo svakodnevno činiti na mikrorazini kako bi dječja knjiga u Hrvatskoj stekla status kakav i zaslužuje?
Ne bih govorila samo o knjizi, možda bih pitanje postavila ovako: što možemo učiniti kako bi danas djeca bila sretnija? Odgovor bi svakako glasio: djeca će biti sretna rastu li u krugu sretnih obitelji. Ovo društvo se svojski trudi unesrećiti sve redom. Zašto je to tako odgovor znamo, ali o metodama promjene nabolje nikako se složiti.

Povezani članci

za decu 5570027990189987845

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item