Srđan Mršić

Pjesnik Srđan Mršić govori o svojoj knjizi “Ubili su Godoa iz zasjede”, o tome zašto pjesničko mišljenje, baš kao i sam život, mora biti ...


Pjesnik Srđan Mršić govori o svojoj knjizi “Ubili su Godoa iz zasjede”, o tome zašto pjesničko mišljenje, baš kao i sam život, mora biti pripravno na neizvjesnosti i odsustvovanja, ko je, zašto i da li je ubio Godoa



U današnjoj poeziji skoro po pravilu srećemo pjesničke biografije, i to na jedan veoma izravan način iznijete. Vaša knjiga "Ubili su Godoa iz zasjede” nam, međutim, razgolićuje svog tvorca. Ali nas, kako se čini, ostavlja uskraćenim za informacije o Srđanu Mršiću, ovom s kojim razgovaram o pomenutoj knjizi. Ko je, dakle, Srđan Mršić?

- Iskreno, na to pitanje bih mogao ponuditi više odgovora i ne znam da li bi svaki bio tačan, ali bi zato bio potpuno iskren. Mogao bih reći da je Srđan običan mladi čovjek koji se polako priprema za vlastitu sredovječnost, ali bih mogao reći i da sam incident pred vlastitim zrcalom, koji nastoji da upozna samoga sebe barem u mjeri u kojoj trebamo upoznati saputnika u vozu. Mogu također kazati da je Srđan Vladišin prijatelj, a neću pogriješiti ni ako jednostavno kažem – ne znam, ali se nadam da ću saznati. U svakom slučaju, nisam siguran da je odnos ovog Srđana, koji ovdje pije kafu i puši cigaretu, i onog Srđana koji je ispjevao Godoa, bitan ikome, osim možda - Godou.

Časovničar nad snoviđenjem

Ko je konačno taj Godo iz naslova Vaše zbirke? Jesmo li ga već sretali u književnosti ili je ovo neki posve novi, nepoznati Godo?

- A kojeg smo Godoa sretali u književnosti? Beketov Godo je, istina, pozajmio svoje odsustvo, možda čak i svoje nepostojanje Godou u naslovu moje zbirke, ali to je jedina sličnost koju pouzdano možemo uočiti. Kako izgleda Beketov Godo? Ne znamo. Kako izgleda Godo koji je stradao u zasjedi? Ne znamo. Da li su njih dvojica, dakle, slični? Ni to ne znamo. Pa šta onda znamo? Samo to da pjesničko mišljenje, baš kao i sam život, mora biti pripravno na neizvjesnosti i odsustvovanja. Ustvari, pokušaću to još plastičnije objasniti - Godo se ne pojavljuje da bi ustupio prostor onoj neizvjesnosti koja je poeziji nužna da je sačuva od banalnosti i nepjesničke konkretizacije. Mi ne znamo, čak ni ja kao pjesnik ne znam, da li se on ne pojavljuje vođen nekim višim imperativom ili se svjesno žrtvuje da bi oslobodio prostor poeziji. No dopušteno nam je da vjerujemo u njegovu odluku da se samožrtvuje s tim ciljem, za kojeg bi u nekim ranijim vremenima rekli da je svet, a ja bih ga danas nazvao samo ontološki solidarnim.

Struktura ove zbirke je, možda bi pretenciozno bilo reći neobična, ali svakako neuobičajena za ovdašnju književnost. Kako se čitalac treba odnositi prema toj strukturi, kao prema lavirintu ili kao prema ziguratu?

- Ta je struktura istovremeno plod i svjesnog i nesvjesnog. Njene su konture nastajale kao u snoviđenju, a potom sam nad tim snoviđenjem radio kao časovničar. Za potpunije objašnjenje te strukture moram reći i ovo - knjiga "Ubili su Godoa iz zasjede” bubrila je u meni skoro šest godina. Kada pogledam unatrag, sebi mogu ponuditi samo jedan odgovor zašto mi je trebalo toliko vremena da progovorim. Morao sam naučiti osluškivati. I sebe i svijet, i ovostrano i onostrano. Ta otvorenost ka svijetu, ta spremnost da se čuje sve što jedan pjesnik mora čuti, pa i zvukove koji mogu da povrijede, uticala je također na strukturu ove zbirke. Neki od mojih prijatelja su nudili prilično cjelovita i logički utemeljena objašnjenja što Godo izgleda baš tako, ali ta objašnjenja su posve različita. Ja se neću opredjeljivati ni za jedno od tih objašnjenja, sva su legitimna i sva su na neki način tačna. Ali su i pomalo pogrešna. Zato što moraju biti pogrešna, jer nikada ne postoji apsolutno tačno tumačenje bilo čega vezanog za poeziju.

Ljubav pravi razliku

Nakon čitanja Godoa, čitalac će imati određeno znanje o načinu na koji doživljavate svijet, ali neće znati za koga glasate na izborima i kojim ste idejama naklonjeni. Kako je uobličavana ta etička dimenzija Vaše knjige?

- Neću biti iskren ako kažem da sam to o čemu govoriš svjesno unosio u svoje pjesme. Vjerovatnije je to rezultat apsolutne iskrenosti prema sebi i spremnosti na svaku moguću posljedicu te iskrenosti. Ne mislim da je takav stav revolucionaran, niti da sam njime unio nešto novo u poeziju. To što u ovdašnjoj književnosti nije čest, ne znači da sam ja izuzetan, već da je ovdašnja književnost suviše profana. Prije svega, poezija nije i ne smije biti igralište za dnevnu politiku, niti ideološko oružje. Kada na sebe preuzme tu ulogu, makar to činila iz najplemenitijih pobuda, nju treba prezreti, jer je korist od iskazivanje te plemenitosti puno manja od štete koja iz toga može proisteći. Poezija koja pristaje na pripadnost bilo koje vrste i insistira na svojoj ideološkoj ispravnosti, zaista čini štetu, jer svoje čitaoce ne poziva na mišljenje, već na prihvatanje onoga što im se kaže. A zar možemo imati garanciju da će nam se uvijek govoriti dobre i plemenite stvari?

Dok pišem, ja sam pjesnik, nisam ni političar ni naučnik ni sudija. Biti pjesnik znači odbaciti svako kolektivno znanje o svijetu, znači nemati znanje o odredištu do kojeg će me dovesti avantura putovanja kroz poeziju. Biti pjesnik zahtijeva da se bude pristojan i da se uvaži vlastita beznačajnost spram svijeta. Pjesnik koji nudi svoju mudrost kao prihvatljivu za druge može biti smiješan, u određenim društvenim i istorijskim okolnostima može biti i opasan, ali nikako ne može biti doživljen kao ozbiljan. Taj malograđanski egocentrizam suviše je primitivan da bi bio umjetnost. Kada kažem primitivan, mislim na barem dva značenja te riječi – na misaonu nerazvijenost, ali i na ono svakodnevno značenje, jer on vrijeđa čitaoce ubjeđujući ih u opšta mjesta, govoreći im da nije dobro ubiti ili ukrasti.

U Godou se bavim ljubavlju i upravo me ona držala podalje od mudrovanja. Kada pred sobom imate poeziju iz koje ispada mudrovanje i koja vas podučava kao prvačića, odmah znate da u njoj nema ljubavi pa je njen autor imao vremena za nebitne stvari. Ja vjerujem da je ljubav jedna od tri bitne stvari i da ona pravi razliku između življenja i trpljenja života. I da nas podučava etici, odnosno da je etika koju smo naučili od ljubavi i kroz ljubav neuporedivo čvršća i trajnija od etike koja nam se usađuje kroz gotove formule - ovo je dobro, a ovo nije dobro.

Rekli ste da je ljubav jedna od tri bitne stvari. Koje su druge dvije?

- Bog i smrt. Ali i to se opet može svesti na ljubav.

Vašu etiku prati i odgovarajuća estetika. Slike koje nudite čitaocu ponekad su čak i mračne, ali su uvijek lične i ne obavezuju čitaoca da se saglašava s njima. Ujedno su precizne i lišene bilo kakvih prenaglašavanja, pa tako nisu podloga ni za optimizam ni za pesimizam. Koliko je truda bilo potrebno za takav rezultat?

- Sam si dao pola odgovora na ovo pitanje, uočivši odsustvo prenaglašavanja. A ja ću dodati još nešto – komponujući slike, naravno da sam težio konkretizaciji, jer je nužna, ali sam izbjegavao da ona bude nosilac prediktivnih poruka. Na taj način sam možda pomalo otežao čitaocu prolazak kroz ovu knjigu, ali zašto bih mu olakšavao. To se radi ako vjeruješ da si pametniji, zreliji, vredniji od čitaoca, ali tu se onda postavlja pitanje - zašto bi neko htio imati takvog čitaoca?

Svakako bih više volio da o estetskoj komponenti Godoa govori neko drugi. Estetsko svoje korijene pronalazi i u podsvjesnom i iracionalnom i čovjeku je uvijek teško da bude objektivan spram svog estetskog čuvstva. Ali priznajem da sam strogo vodio računa o površinskoj, da tako kažem, tehničkoj estetici Godoa. Želio sam da knjiga, kao predmet, bude očišćena od svega nepotrebnog i da bude vizuelno zanimljiva i privlačna čitaocu. U tom čišćenju stradala je čak i interpunkcija, za koju sam utvrdio da može samo oštetiti značenje riječi. Moj izdavač i prijatelj Milo Jukić savršeno je razumio moju želju i učinio sve da knjiga izgleda onako kako sam je zamislio. Moram posebno zahvaliti Jeleni Šimunić, kiparici i likovnoj umjetnici iz Zagreba, čija je slika na koricama Godoa. Kada mi je Jelena poslala svoje djelo, ostao sam zapanjen – kao da su moji snovi i moje nesvjesno ja naručili upravo ono što treba da se zaokruži izgled knjige na način kojem neću naći nijednu zamjerku.

Tuđa pjesma za kraj

Jezik Vaše zbirke takođe je zanimljiv. Polifon, nepretenciozan, ali u znatnoj mjeri gotovo hirurški precizan. Nadrasta lokalne geografske i kulturološke okvire. U dobroj mjeri to je jezik urbaniteta, ali ne u onom izlizanom značenju te riječi. Da li je to Vaš svakodnevni ili samo pjesnički jezik?

- Pa nije baš svakodnevni, vjerovatno bi me ljudi gledali čudno ako bih stalno govorio kao pjesnik. Izbjegavam rasprave o jeziku, jer su one skoro po pravilu dosadne, u njima je najmanje jezika, onog koji mene zanima. Jezik u Godou jeste polifon, ima tu mnogo refleksija na druga djela, književna, filmska, muzička... ali ne bih o tome eksplicitno govorio, neka se čitaoci malo sami pomuče, biće im draže ako sami otkriju te uplive i njihove značenjske slojeve. Meni je za stvaranje trebao jezik koji je živ, koji ne strahuje od prelaska granice i koji ne robuje pravilima a na štetu značenja. Zato sam lekturu knjige povjerio svojoj prijateljici Amri Arslanagić, koja je precizno shvatila šta je potrebno tekstu i nije ga oštetila insistiranjem na ujednačavanju. Mi možemo razgovarati o jezičkim pravilima i propisima, o ogradama koje stvarnost nameće jeziku, ali samo izvan poezije. Jezik poezije, međutim, ne trpi takva ograničenja. Ograničenim jezikom ne možemo pjevati sebe, on može poslužiti samo da se njime zabavljaju ili tješe drugi.

Znakovito je to da je knjiga za ovih desetak mjeseci ostala skoro neprimijećena. Imate li neki odgovor zašto je to tako?

- Moj odgovor na to pitanje najmanje je bitan. Moje je bilo da napišem Godoa, šta će se s njim poslije dešavati, ne zavisi niti treba da zavisi samo od mene. Ne mislim da od toga treba praviti neku dramu. Nisam "organizovani” pjesnik ni član udruženja, ne pripadam klanovima, nisam ideološki iskoristiv, pa nemam čime zaslužiti pažnju književnih kritičara, koji, uostalom, imaju posla preko glave, jer se danas, Bogu hvala, broj pisaca približio broju čitalaca.

Godoa, što je pomalo neuobičajeno, ne završavaš svojom, već tuđom pjesmom. Kakvo značenje treba tražiti u tome?

- Nije to nikakav trik za privlačenje pažnje. Jednostavno, prijatelj mi je poklonio pjesmu baš negdje pred završetak knjige. Ta pjesma sažima mnogo toga što stoji između moje prve i druge knjige, pa sam pomislio da joj je tu mjesto. Dobro, možda sam malo želio da, uključujući stihove Elisa Bektaša u svoju knjigu, poručim da poezija jeste intiman čin, ali i jedna vječna cirkulacija i razmjena duha. I da u poeziji nismo sami, čak ni kada nas najcrnja noć u to ubjeđuje svom svojom silinom.

Povezani članci

vesti 1004991266187978317

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item