Danijel Gatarić, književnik: Odvraćanje od zamoljavanja Ive A.

FOTO: Nina Sladojević | Danijel Gatarić Vaš roman "Muškost Zorana K.” doima mi se kao generacijska priča, tačnije, kao traženj...

FOTO: Nina Sladojević | Danijel Gatarić
Vaš roman "Muškost Zorana K.” doima mi se kao generacijska priča, tačnije, kao traženje svoje priče bez pokušaja da se iskompilira svašta pomalo iz onoga što je, uslovno rečeno, naša književna tradicija. Kako je nastajao ovaj roman, te šta je za Vas kao pisca bilo inicijalno da uđete u njegovu realizaciju?
- Kada sam odredio temu romana, znao sam da ću se morati ograditi od tog pokušaja umjetnika: tužnog čovjeka koji objavljuje upojeno samosažaljenje i adolescentsku usamljenost i čeka slavu koja, naravno, ne dolazi. Muškost bi trebala biti višeslojna i po značenju i po karakteru. Ne (samo) u tom spolno odredivom segmentu već i u onom "znati šta učiniti” smislu. Ono što bi trebao biti krajnji cilj jeste probijanje barijere između čitaoca i straha od "domaće” knjige generacijskom pričom ljudi koji žive današnju zbilju i odvraćanje od još jednog zamoljavanja Ive A. da se nagne i dodirne nožne prste pri ulasku u prokletu avliju da se provjeri šta je pisac htio da kaže i ima li tu još nešto od dotičnog da se obradi. E pa mislim da nema. Piši kroz šta si prolazio, no isto tako niko nije iskao dnevnik…
Otkrovenje po Predsjedniku
Ono što se može primijetiti već na samom početku romana, jeste da se pozicija onoga što se kategoriše kao "mladi ljudi” na izvjestan način ironizira. Šta je ono što Vas u društvenom smislu iritira kada je u pitanju generacija kojoj pripadate?
- Mladi ljudi kao termin su prevareni jer su određeni legendama o čekanju boljeg sutra. Kao mistično Otkrovenje po Predsjedniku ili Predsjednicima ili Unijama gdje se iščekuje da se nešto uradi nad čim nemaju kontrolu i tek tada zaplamtaće obećana sloboda. Mladi ljudi su se podijelili u tabore ili su nacionalšovinisti ili autošovinisti, još ne znam šta je gnusnije. Mladi ljudi sve znaju, a ništa ne čitaju, a u konačnici se bave najprostodušnijim materijalizmom ili pokušajima popularizacije sebe po svaku cijenu, pa i intervencionizmom u dnevnu politiku u stilu kursadžijskih dosjetki. Neki se nazovu umjetnici, neki kolumnisti, neki su PR menadžeri, a neki su obespravljeni radnici bez srca. Najčešće svi oni učestvuju u tuđim revolucijama, pustite revolucije njihovim vlasnicima, samo oni uzimaju profit. Roman je tek slika toga, a pokušaj mijenjanja globalne slike bi bio kao vraćanje šećera iz kafe. No to ne znači da se individualno ne treba graditi i na taj način činiti društvo boljim, nekim borbenim optimizmom sa dozom humora. Kada su Tomasa Mora osudili na smrt jer nije htio da se povinuje Kralju, teško bolestan zamoli dželata da mu pomogne uz stepenice do vrha tornja, a za dolje će se, kako tekstovi govore, već nekako sam snaći.
”Muškost Zorana K.” nije ostala imuna ni na propitivanje pozicije samog pisca u našim današnjim okvirima, posebno pisca koji tek treba napraviti neki posao. Šta je, iz Vaše perspektive gledano, najveći problem ovdašnje književnosti, prije svega one koju pišu dobno mlađe osobe?
- Navijam za svakog ko piše u današnje vrijeme, pogotovo ko piše prozu, konkretnije, roman jer nije lako napisati roman bilo kakvog kvaliteta, a kamoli da bude uspjelo književno djelo. Naći svoj jezik je još teže. To su zaista rijetki primjeri uopšte u našoj modernoj književnosti. Problem mladih autora je to što se slijepo zalijepe za neke istorijske klasike i zaborave sebe i svoj glas, pa im rukopisi ne budu samo pod uticajem bliskih im autora već tek suvoparna kopija bolje knjige često stare i po stotinu godina. Problem izdavaštva mladih može biti usko vezana tema, kao i žirija koji često vapi za "novim-starim” knjigama.
Često stičem dojam da se u okvirima naše književnosti prilično neprijateljski gleda na nove poetike, zaokrete i književne glasove. Kako se starije kolege odnose spram Vašeg rada, imajući na umu onu prilično uvrnutu misao da se o svemu što izlazi iz zadatih okvira larma kao o nečemu posve bezvrijednom?
- Kada se pogleda u kojim okvirima se kreće savremena književnost i na kako arhaičan način joj se prilazi u dvadeset prvom vijeku u našoj zemlji, ne moramo se zapitati zašto najvažnija regionalna književna priznanja zaobilaze stare književnike. Nadam se da za mlađe autore još ima nade, da se nadovežem na raniju tezu o borbenom optimizmu.
Odvažna književnost
U jednom ranijem razgovoru pominjali ste sintagmu simulirani intelektualizam. Koliko ga uočavate danas kod nas, te koliko on zapravo jeste simplifikacija same intelektualne pozicije?
- Simulirani intelektualci su brain pickings čitaoci knjiga sa stavovima o svemu i svačemu. Nauku i umjetnost poznaju koliko im portal dozvoli taj dan. Najčešće koriste tipkovnicu u svrhe komentara o visokoj politici sa provincijskim pogledom na krupne igrače i nedostatkom informacija o zadatoj temi. Dok oglašavanje o konkretnim prekršajima: od pitanja parkiranih automobila na gradskim mostovima, bespravne gradnje u zgradi ili obespravljene radnice u trgovačkom lancu, korumpiranog sudije, konroverznom biznismenu se šuti, čak se posredno podržava.
Jedno od važnijih pitanja ovog Vašeg romana jeste pitanje seksualnosti. Ona kod Vašeg junaka postaje ključna, zapravo, njena sputanost u okvirima jednog prilično depresivnog života. Možemo li reći da je u tom pogledu odsustvo seksualnog zapravo direktna posljedica izvjesne generacijske beznadežnosti?
- Naravno da može. Seksualnost nas determiniše i taj segment svođenja seksualnosti na tjelesne otvore, a duševnost iste na niski nagon je naša svakodnevnica. U romanu se to ogleda u instaliranim kamerama u sobama hostela Orijentir, gdje različiti moćnici iskorištavaju svoj društveni položaj upravo u te svrhe. Glavni lik radi kao recepcionar u tom hostelu te voajerski pokušava naći samozadovoljstvo u tome. Depresija kao oboljenje današnje mlade generacije je spona koja se provlači kroz sve pokušaje Zorana S. Kalezića da se izvuče iz nje, a koliko ona determiniše spolni život, nije teško zaključiti, a kada se na to nadoveže i osoben karakter lika, dolazi do svojevrsne opsjednutosti vrhuncem.
Konačno, roman ima i zanimljive političke prizvuke, nije, dakle, operisan ni od naše političke svakodnevice. Koliko je političnost opasna za književnost, tačnije, koliko joj se prostora smije otvoriti?
- Književnost mora biti odvažna u angažovanosti i raditi na boljitku doba u kojem živimo. To, naravno, ne smije biti dnevna politika, ni služba neke jednodimenzionalne ideologije, ali mora se odrediti u današnjici. U suprotnom je tek omaž pomenutom "tužnom čovjeku koji...”. Moramo pokušati biti hrabri kao autori i koliko smo talentom i radom mogućni iskreni i ono najbitnije - biti aliluja dobri u pisanju.

Povezani članci

vesti 4260091365338076432

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item