Dobar prijevod - zlata vrijedi!

Prevođenje je kabinetski posao i zahtijeva posebnu vrstu osobnosti i ne smatra se uzalud jednim od najefikasnijih oblika u...


Prevođenje je kabinetski posao i zahtijeva posebnu vrstu osobnosti i ne smatra se uzalud jednim od najefikasnijih oblika ubijanja vremena – kazao je u jednom intervjuu Zlatko Crnković, nastavljajući kako nije čudno što su brojni intelektualci, među ostalim i Milovan Đilas, vrijeme u zatvoru kratili prevođenjem.

Naš uvaženi i vrsni prevodilac nehotice je ovom izjavom “pokrio” svojevrsni fenomen, po kojem se u globaliziranoj Hrvatskoj engleski prevodi zbilja efikasno, ali prije zbog egzistencije nego zbog “kraćenja vremena”.

No, problem je kad to nije kvalitetno, pa je krajnji rezultat toga da je pasionirani čitatelj lijepe književnosti često frustriran lošim prijevodima knjiga i uskraćen u užitku zbog kojeg, uostalom, i čita.

Internetski forumi, primjerice, puni su iskustava ljubitelja knjiga o nekvalitetnim prijevodima koji su preplavili tržište, zajedno s jeftinim izdanjima u samoposlugama i na kioscima.

Živjeti od prijevoda

“Je li vas neki prijevod nagnao da bacite knjigu u zid ili po marginama unosite ispravke? Mene rastuži i naljuti kako prevoditelji svojim neznanjem i nemarom jednim potezom kasape i svoj i još nečiji jezik, o književnosti da se i ne govori“ – kaže jedan forumaš.

“Rijetki su dobri prevoditelji. Majstora je uvijek samo nekoliko, u svakom poslu i u svakoj djelatnosti“ - objašnjava drugi.

“Ljudi poput Crnkovića, Tabaka, Torbarine, Paljetka, Slamniga i Šoljana... jako je malo.“

S istog mjesta moglo bi se prepisati čitav niz objava s konkretnim imenima i prezimenima loših prevoditelja, naslova i izdavača koje treba zaobići. Opravdano se na jednom mjestu postavlja i pitanje: kako će se mladi ljudi naučiti lijepom izražavanju čitajući ovakve, loše prijevode?

Hrvatsko društvo književnih prevoditelja – koje je nedavno, na Dan svetog Jere, obilježilo svoj međunarodni blagdan - uhvatilo se zadatka da prije svega zaštiti ovu zanemarenu struku. Za 261 člana, 67 prijatelja i 12 počasnih članova Društva izradili su i preporučen cjenik prevoditeljskih usluga za književne, dramske i pjesničke naslove: 80 kuna neto po kartici za zahtjevniji književni naslov, 70 za karticu dramskog teksta, te 12 kuna po stihu kad se prevodi poezija.

Pozitivne recenzije za članstvo

Društvo preporuča prevoditeljima da ne pristaju na slabije plaćene poslove, a istovremeno ima ustanovljen kriterij za primanje u svoje redove jer se članom postaje tek kad se dobije pozitivna recenzija na ponuđeni rad. 

Razradili su i model ugovora između prevodioca i nakladnika kojim se prevodiocu jamče minimalna prava, a organizacijom tribina, razgovora, izložbi i radionica rade na većoj vidljivosti prevodilaca u društvu.

Ali, može li se od prevođenja živjeti? Kakav je položaj prevodilaca danas, pitamo Vandu Mikšić, prevoditeljicu i pjesnikinju te docenticu na Filozofskom fakultetu u Zadru, koja prevela na hrvatski jezik brojne velikane talijanske i francuske književnosti:

- Nijedna karika knjižnoga lanca danas nije i ne može biti zadovoljna, pa tako ni mi prevodioci. Izravno ovisimo o nakladnicima, a znamo da je nakladništvo kod nas sada u dubokoj krizi - kaže ona.

- Razapeti smo između etičkih i egzistencijalnih zahtjeva: s jedne strane nastojimo, ili bismo trebali nastojati, pružiti što kvalitetniji prijevod, što bi idealno podrazumijevalo temeljit kritički rad na tekstu, jer se time gradi nacionalna književna baština, a malo koji naslov dobije priliku biti preveden dvaput.

Malo se čita

- S druge nas pak strane pritišću rokovi i neredovita isplata honorara, koji često nisu ni srazmjerni uloženom naporu. Pritom za tu situaciju ne treba optuživati nakladnike, koji su također u nezavidnom položaju i došli su do faze kada jednostavno pokušavaju opstati, a mnogima od njih to više i ne polazi za rukom - veli prevoditeljica koja je ove godine dobila dvije izuzetne nagrade: godišnju nagradu “Iso Velikanović” za prijevod remek-djela Georgesa Pereca “Život način uporabe” u izdanju Meandar Medie, te francusko odličje Vitez reda umjetnosti i književnosti za svoj prevodilački rad.

Vanda Mikšić ove je godine dobila dva izuzetna priznanja: godišnju nagradu 'Iso Velikanović' za prijevod Georgesa Pereca 'Život način uporabe', te francusko odličje Vitez reda umjetnosti i književnosti za svoj prevodilački rad
- U takvim uvjetima prevodilac je nužno u teškoj situaciji ukoliko nema neko drugo zanimanje koje mu osigurava egzistenciju. Ja sam do prije četiri godine živjela gotovo isključivo od prevođenja, možda bi točnije bilo reći preživljavala; uvjerena sam da danas ni to više ne bi bilo moguće - kaže Mikšić.

Ona smatra da je u zemlji “u kojoj se proza najčešće tiska u tisuću primjeraka, a poezija bi mogla i u dvjesto, knjiga skup proizvod koji malo kome treba, koji malo tko kupuje, a relativno malo i čita“ te da bi uz hvalevrijedne inicijative Ministarstva kulture, poput potpora autorima i prevodiocima, svakako trebalo puno više od desetak stipendija godišnje.

Neven Antičević, vlasnik izdavačke kuće Algoritam, i sam je radio kao prevodilac te tvrdi da “dobar prijevod knjige vrijedi više nego što ga se može platiti“, te da je on presudan za kvalitetu krajnjeg proizvoda. No, podsjeća na činjenicu da su knjižne naklade prepolovljene, a izdavačima je “nemoguće napraviti knjigu na kojoj se može zaraditi“:

- Mi smo malo tržište na kojem je lako naći prevoditelja s engleskog jezika ali problem nastaje kad treba prevesti knjigu na norveškom, portugalskom, japanskom ili nekom egzotičnom jeziku. Tada se pribjegava prevođenju s engleskog, ali nastaju i problemi jer se prevodioci s engleskog dosta bahato odnose prema izvorniku – prilagođavaju ga duhu engleskog jezika, netočno prevode ili naprosto izbace ono što ne znaju prevesti.

Često nitko ne radi korekturu, ne uspoređuju se izvornik i prijevod i tako se okljaštreno djelo tiska - veli Antičević.

’Priučeni’ prevoditelji

Iako su u Algoritmu skloniji odabrati provjerene prevodioce – Antičević, primjerice, ističe Petru Mrduljaš Doležal, Marka Kovačića i Dubravku Petrović među iznimnima – što u konačnici ispadne najskuplji dio procesa proizvodnje knjige, a uredniku, lektoru i korektoru olakšava posao, ovaj izdavač se zauzima i za davanje prilike mladim prevoditeljima:

- Kao i u svakoj umjetničkoj disciplini, i za prevođenje je najvažniji talent kojeg netko ima ili nema, ali uz to ide veliki rad i izgrađivanje. Ako netko ima talenta, naučit će, na koncu treba mu dati probni prijevod, pa ako je dobar, onda ga se angažira.

Jedan od boljih prevodilaca s engleskog jezika, primjerice, je diplomirao elektrotehniku, engleski je učio samo u školi a nikada nije bio u Engleskoj, čisti talent – priča vlasnik Algoritma.

Neven Antičević: ‘Često se ne radi korektura, ne uspoređuje s izvornikom i tako se tiska okljaštreno djelo...'
No, što s onom “sivom” zonom prevoditelja među studentima i nezaposlenima koji pristaju prevoditi i za manje od uvriježenih, kažu, 35 kuna po kartici teksta? Navodno, čak i za deset kuna? I koje unajmljuju izdavači raznog ukoričenog otpada, spremni i na krađu srpskih prijevoda koje samo “kroatiziraju” da bi se na brzinu domogli nekog književnog hita? Kako kontrolirati njihovu štetu?

- Čujte, svatko misli da može sve, ali nije to baš tako. Čak 60 posto Amerikanaca misli za sebe da može napisati roman, a slično je i kod nas. Prema jednom istraživanju, samo 16 posto Hrvata razlikuje izdavačke kuće, ali ako netko kupi knjigu u uvjerenju da je ona dobra, a knjiga je loše prevedena, pročitat će prvih 30 ili 40 stranica, opsovati i baciti je.

Takvi izdavači štete samo sebi, no nije ih briga jer uvijek ima još onih koje mogu prevariti. To je situacija kao s venecijanskim pizzerijama: u njih ćete ući samo jedan put, a onda – nikada više - drži Antičević.

Baretićevo iskustvo

Hrvatski pisci se prevode sve više, a među njima je i Renato Baretić, koji ima interesantno iskustvo s prijevodima svoga ‘Osmog povjerenika’:
- Silno je važno, tamo gdje se može, kad prevodilac i autor surađuju i zajedničkim naporom dođu do najsličnijeg izraza. Prijevodi moje knjige na njemački (Alida Bremer) i slovenski (Đurđa Strsoglavec) su potpuno uspjeli, kao što će vjerujem biti i talijanski i francuski. Ali albanski i ukrajinski, kažu mi ljudi, uopće ne odgovaraju originalu.

Makedonac je, na primjer, u knjizi ostavio moj ‘trećićanski’ jezik bez prijevoda, čak i na latinici. Pjesnika Josipa Pupačića je ‘prekrstio’ u Zupančića, a neke dijelove knjige koji su mu bili teški za prevesti je – preskočio. E, sad…

Prevođenje poezije

Je li teže prevoditi poeziju od proznog književnog djela, pitamo Vandu Mikšić.
- Prevođenje poezije slovi za najzahtjevniji vid prevodilaštva, ali mislim da stvar treba malo izrelativizirati. Ima proze koja je teža za prevođenje od neke poezije. Iako se pjesma često oslanja na ritam i zvuk, iako ima hermetične i teško odgonetljive poezije, postoji i ona narativnija, kao i poezija koja se zasniva na slici, tako da je veoma teško generalizirati.

Mislim da svaki tekst treba promatrati kao jedinstven i neponovljiv artefakt. Dakako da pjesničke forme poput soneta imaju svoje zakonitosti koje treba nastojati zadržati. Čini mi se da tu dolazi do izražaja i neka vrsta kombinatoričkog umijeća koje je za mene osobno jako izazovno i poticajno, kaže Mikšić.
Jasenka Leskur Staničić, Slobodna Dalmacij

Povezani članci

vesti 3337655317102168455

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item