Pjesnik koji nas je učio lijepom plakanju

"Nevjerojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila." Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila ...

"Nevjerojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila."
Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina. Jetra mu je otkazivala, smršao je do kosti, put mu je izgubila boju, i netko je povjerovao u njegov odlazak. Nikad se ne sazna tko to širi sablasne glasove, kome na um pada da živog sahranjuje, i u čemu to ljudi uživaju kada nekome u lice sasipaju nečiju smrt, pa odmah provjeravaju žali li taj pokojnika, ali možda je to način da produži život onome čija se smrt lažno objavi. U narodu postoji vjerovanje da je dobro sanjati nečiju smrt: time mu u snu spašavaš život. Možda je i ovo taj slučaj.
Osim toga, nismo još rekli sve o životu u ovim godinama koje su prošle otkako se Zagrebom širila lažna vijest o njegovoj smrti. U tom vremenu objavio je nekoliko knjiga i kompakt diskova, dao je na desetine intervjua u kojima je svojom mrzovoljom šarmirao dame i gospodu svih generacija. Stario je uredno kao u svojoj pjesmi - jednoj od onih uz koje se ne plače nego se misli – ustrajno učeći svoju publiku, te redom loše đake, umijeću ironije. Samo bi nas ironija mogla spasiti jer se međusobno ne volimo i ne razumijemo. Pametnim ljudima ironija služi da se ne potuku i ne zarate. Ali odavno je već prošlo Arsenovo vrijeme ironije. I naučilo se živjeti s ratovima, s mržnjom i s prebrojavanjem krvnih zrnaca, razvrstavanjem nečijih djedova i baba po vjeri i nacionalnosti. S tom stvari Arsen je uvijek gospodski nosio. Rugao se ministarstvu straha i onima koji u njemu ministruju.Nakon te ružne i netačne vijesti, koja je do mene došla od nekoga tko je Arsena volio kao što ga i ja volim, u Padovi su mu presadili jetru, i poživio je dobro vrijeme. Petinu i malo više svoga dotadašnjeg života. U tih dvanaest, skoro trinaest godina pisao je pjesme, komponirao, svirao, pjevao i nastupao pred mnogo ljudi. Posljednji put, čini mi se, u Lisinskom, s Radetom Šerbedžijom, jednim od onih umjetnika s kojima se još mogao omjeriti jedan na jedan. Drugi su, uglavnom, partili, zašli u svoje grobove, pošli u nebo, zavukli se u brazde gramofonskih ploča, kao u rovove, da više nikada ne izađu van. Gotovo je, već odavno je bilo gotovo, i već je dugo Arsen Dedić živio sam na ovome svijetu. Ni Okudžave, ni Sergia Endriga, ni Kemala Montena, s kojim je tokom rata u Sarajevu razmijenio dva glazbena pisma, nad kojim je zaplakalo sve što je imalo dušu. Općenito, malo tko nam je za naših žalosnih povijesti toliko suza izmamio kao Arsen Dedić svojim pjesmama. O, kako se samo plakalo, gdje god se razumijevalo ovaj jezik kao svoj materinji, i kako su samo bili raznoliki razlozi za plač nad pjesmama Arsena Dedića. Kada čujem njegov glas s ploče "Pjevam pjesnike" kako pjeva Ujevićev "Odlazak", meni se nepogrešivo plače, pa se ušutim, uvučem se u sebe i čekam da prođu te tri minute. A to je samo jedna od barem dvadeset njegovih pjesama uz koje se ne može ni razgovarati, ni šutjeti, ni biti zajedno, ni biti sam. Hoće li se nad Arsenom Dedićem otplakati kao što se plakalo uz njegove pjesme? Neće. A zašto neće, nije trenutak da govorimo.
I sad se, kažu, opet raširila vijest o njegovoj smrti. Devet je sati i trideset pet minuta, ponedjeljak 17. kolovoza 2015, prekjučer je katolicima bila Velika Gospa, za dva će dana pravoslavnima biti blagdan Svetog Preobraženja Gospodnjega, s kojim stižu nagovještaji jeseni, a meni je telefon opet javio da je umro Arsen Dedić. Sva je prilika da ovaj put to ne može biti lažna vijest. Svijet se u međuvremenu dodatno prozlio, riječi su postale još mnogo smrtonosnije. Nema anđela koji bi se poigrao suzama i tako čovjeku produžio život.
Iako, nevjerojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila. Nikada još u Hrvatskoj nije umro netko tko je bio toliko živ. Previše je to za jedan grob. Jedan pjesnik, i jedan muzičar, i jedan trubadur, i još jedan pomalo slikar. Ako je stvarno umro Arsen Dedić, tada se cijela naša zemlja, od sjevernih do južnih mora, od Atlantika do Urala, pretvorila u grob.
Miljenko Jergović

Povezani članci

vesti 720005083364581352

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item