Žena u zlatu zavila Austriju u crno

Bečki i europski ljubitelji umjetnosti prije nekoliko dana su odahnuli - veliki mural  Gustava Klimta , dug 34 i visok dva metra, nasl...

Bečki i europski ljubitelji umjetnosti prije nekoliko dana su odahnuli - veliki mural Gustava Klimta, dug 34 i visok dva metra, naslikan u slavu Ludwiga van Beethovena, dio stalnog postava Muzeja bečke secesije kojeg krasi od 1986. godine ostaje u austrijskoj prijestolnici, bez opasnosti da 'ode' u Ameriku, gdje Ledererovi nasljednici žive.

To je odlučio odbor sastavljen od austrijskih stručnjaka, odbacujući tako zahtjev za povrat ovog remek djela koji su podnijeli potomci prvobitnog vlasnika, židovskog kolekcionara Eriha Lederera, sina Augusta i Serene Lederer.

"Svjetodavni odbor za restituciju umjetnina jednoglasno preporučuje da se 'Beethovenov friz' Gustava Klimta ne vrati nasljednicima obitelji Lederer", rekao je novinarima u Beču predsjednik odbora Clemens Jabloner. Za Beethovenov friz kojeg je Klimt napravio 1901. inspiriran Vagnerovom interpretacijom 'Devete simfonije' tako je sudska priča završena.

Odbor koji je razmatrao pitanja povrata djela koja su nacisti uglavnom od Židova konfiscirali prije i tijekom Drugog svjetskog rata, nema izvršnu vlast, ali njegove preporuke Vlada uglavnom potvrđuje, te će, prema riječima austrijskog ministra kulture Josefa Ostermayera, "tako biti i sada". "Rekao sam i prije presude da ću slijediti preporuke odbora", kazao je ministar novinarima. Jedan član odvjetničkog tima koji zastupa Ledererove, Alfred J. Noll rekao je da je razočaran odlukom odbora. Beethovenov friz tako je izbjegao sudbinu jednog drugog Klimtovog djela koje je 2006. nepovratno napustilo Beč.

Riječ je o 'Portretu Adele Bloch Bauer I', Klimtovu platnu u ulju i zlatu napravljenom po narudžbi bogatog bečkog Židova, proizvođača šećera Ferdinanda Bloch Bauera, a koje prikazuje njegovu 26 godišnju suprugu Adele. 'Zlatna Adele', naslikana 1907. trajno je napustila Beč i 'preselila' u New York nakon što je uporna nećakinja Bloch Baureovih Maria Altman od istog austrijskog odbora dobila pozitivno mišljenje na pitanje oko kojeg se vodila iscrpljujuća sudska bitka. Pitanje je glasilo - čija je Adele? Te 2006. godine kad je Altmanova preuzela 'svoju' Adele, Beč je tugovao te je čak na prazno mjesto u dvorcu Belvedere gdje je to Klimtovo platno visilo bio obješen zlatan, ali prazan okvir i poruka: 'Zbogom, Adele!'

Premda je tijekom pravne bitke uporno tvrdila kako nije riječ o novcu nego o principu, Maria Altman je ubrzo je nakon što je portret njezine tetke dopremljen u Ameriku, sliku dala na dražbu te za nju dobila 135 milijuna dolara koliko je za Adelin portret dao Ronald Lauder, nasljednik kozmetičke mogulice Estee Lauder, nekadašnji ambasador SAD u Austriji i vlasnik Neue Gallery na Manhatanu gdje Adele i danas visi. Dapače, upravo je u toj galeriji 2. travnja postavljena izložba koja će ostati otvorena sve do rujna, a koja nosi ime ' Gustav Klimt i Adele Bloch-Bauer: Žena u zlatu'.

Od početka ovog mjeseca u američkim kinima počinje se prikazivati i film istog naslova \'Žena u zlatu\' u kojem ulogu Marije Altman tumači Helen Mirren, a koji je izvan konkurencije prikazan u veljači na Berlinaleu no koji, čini se, nije oduševio kritiku. Film je režirao Simon Curtis prema scenariju pisca Alexija Kayja Campbella, a uz Helen Mirren i Ryana Reynoldsa u glavnoj ulozi se nalazi i Daniel Brühl.

Priča o dvjema obiteljima - Lederer i Bloch Bauer - priča je o Beču s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, ali i o svemu onome što će iz toga naizgled blistavog vremena proizići. Serena Pulitzer, rodica i danas slavnog novinara Josepha Pulitzera, pripadnica visokog budimpeštanskog društva, kćer židovskog industrijalcaSimona Siegmunda Pulitzera nakon udaje za još bogatijeg Augusta Lederera seli u Beč i postaje \'grande dama\', a to je u to vrijeme, između ostaloga, značilo i ljubiteljica umjetnosti i umjetnika.

Njezin muž, proizvođač alkoholnih pića, je tako, prema dobrim običajima tog vremena, od Gustava Klimta 1899. naručio njezin portret koji, baš kao i Adelin, danas visi u New Yorku, ali u Metropolitan Museum of Art. Četiri godine nakon što je završio Serenin portret, Klimt je od Ferdinanda Bloch Bauera dobio isti nalog - da učini portret njegove znatno mlađe žene Adele, također dame blistavog bečkog renomea koje su, uostalom, bile vrlo slabe na \'životinjsku privlačnost\' tog pustopašnog slikara.

Tri godine je Klimt skicirao Adele, napravio stotine crteža, provodio beskrajna popodneva nastojeći prenijeti na platno lijepu Adele. Njezini su suvremenici opisali Adele Bloch Bauer kao atraktivnu mješavinu intelekta i koketnosti, bolećivosti i neumoljive samodopadnosti, sve to uokvireno šarmom i granično slobodnim stilom. 

Navodi se, između ostaloga, i kako je skandalizirala posjetitelje svojih zabava pušeći cigarete što se u to vrijeme nije smatralo prikladnim za damu njezinog kalibra. Portret je završen 1907. godine i postao je središnji eksponat u sobi svoje gospodarice premda mu se kasnije pridružio još jedan, također Klimtov, a čitava je soba - baš kao i kod Serene Lederer, bila puna njegovih djela.

Adele je jedina žena koju je Klimt slikao dvaput, premda povjesničari umjetnosti tvrde kako je upravo ona bila model i trećem platnu - 'Juditi'. Nakon što je dovršena, slika 'Zlatne Adele' je bila izložena u Beču, Meinheimu, Veneciji i Cirihu, a 1921. godine bila je posuđena i izložena u Austrijskoj državnoj galeriji.

Ledererovi i Bloch Bauerovi bili su dio relativno malobrojnog židovskog visokog društva u Beču tih godina. Naime, tada je u gradu, prema popisu stanovnika početkom 20. stoljeća, bilo samo 8,6 posto Židova s tim da, naravno, mnogi nisu mogli ni sanjati o bogatstvu jednog Bloch Bauera koji je, recimo, proizvodio petinu ukupnog šećera u čitavoj Monarhiji. Njihov je prosperitet djelomice bio posljedica i odluke Franje Josipa koji je 1867. Židovima dao pravo na puno državljanstvo te slobodan pristup školama i sveučilištima. Ipak, upravo tu, u Beču, razbuktalo se zlo antisemitizma koje će kasnije ubrati svoje gorke plodove.

Naime, u Beču je od 1897. pa do svoje smrti 1910. gradonačelnik bio Karl Lueger koji je Beč po mnogočemu uveo u modernu eru - uveo je struju, izgradio vodovod, unaprijedio školstvo i javni prijevoz, ali je bio i otvoreni antisemit te su upravo u njegovo vrijeme Bečlije počele bez straha od javne blamaže otvoreno mrziti Židove. Grad je u to vrijeme istodobno nevjerojatno napredovao u tehnici, tehnologiji, industriji, tu su, recimo, baš u mandatu Karla Luegera održane prve međunarodne automobilske utrke, ali je istodobno taj svijet nosio u sebi sjeme kataklizme koja slijedi.




Samo nekoliko godina kasnije, pucanj u Sarajevu, uostalom, označit će početak kraja Austro-.Ugarske monarhije i navijestiti promjene koje ni Ledererovi ni Bloch Bauerovi nisu mogli predvidjeti.

U to isto vrijeme, dok su Ledererovi i Bloch Bauerovi u svojim otmjenim salonima primali Klimta, Gustava MahleraEgona SchieleaOskara KokoschkuArnolda SchoenbergaCarla MengeraHansa Kelsena i druge, prometnuvši se u mecene mnogih od njih, uključujući i Klimta, dok je Sigmund Freud u istom gradu pisao svoje prve eseje o seksualnosti, dotle je Beč bujao u slutnji apokalipse.

Grad se u samo pedeset prethodnih godina doslovno učetverostručio dosegnuvši 1,8 milijuna žitelja od kojih pola nije bilo ni rođeno u Beču, mađarski, češki i slovački bili su na ulicama glasniji od njemačkoga, a siromaštvo, bolest, bijeda i glad dominirali su predgrađima, daleko od zone interesa Adele Bloch Bauer i Serene Lederer pa i gradonačelnika Luegera.

Tu, na svega nekoliko stotina metara od njih, u hostelu za muškarce živio je mladi Adolf Hitler koji je svakodnevno pio čaj u Cafe Central pokušavajući se konačno upisati na likovnu akademiju i prodavajući svoje akvarele sitnim prekupcima, od kojih su mnogi, tek neznatno bolje situirani od njega, bili Židovi. Taj će čovjek uskoro Beč promijeniti iz temelja, a promijenit će, uostalom, i čitav svijet.

Kad je 1938. Hitler anektirao Austriju, sudbina bečkih Židova bila je zapečaćena, a njihovi saloni, palače, tvornice i umjetnine su \'arijanizirani\'. Adele Bloch Bauer krah svoga svijeta nije vidjela - umrla je 1925. sa samo 44 godine od meningitisa zamolivši oporučno svog muža da njezin portret pokloni gradu Beču što bi on možda, tko zna, bio i učinio da stvari u Beču i u čitavoj Europi nisu krenule tako tragičnim smjerom.

Ni Klimt nije doživio starost - umro je 1918. u dobi od 55 godina od posljedica moždanog udara te nije bio svjedok da nacisti njegov opus, kao i umjetnost gotovo svih slikara moderne, secesije, nadrealizma..., proglase \'dekadentnom\' i nepoželjnom.

Kad je Austrija pripojena Njemačkoj, bogatim Židovima oduzeta je imovina i umjetnine, pa je tako „prisvojena“ i Bloch Bauerova zbirka, a u njoj “Zlatna Adela” i još pet slika koje je naslikao Klimt. Ferdinand se uspio spasiti bijegom u Češku, pa zatim u Švicarsku, ali je njegov cjelokupan imetak bio izgubljen – posjedi, palače, tvornice, vile, zbirka skupocjenog porculana i tapiserija, kao i sve umjetnine.

Ferdinand je umro osamljen i bez sredstava u Cirihu 1945. godine a nakon završetka rata slike su ostale u posjedu republike Austrije. Pošto bračni par Bloch Bauer nije imao djece, nasljednicima su proglašeni nećak i nećakinje. Naime, braća Ferdinand i Gustav Bloch oženili su se sestrama Adelom i Theresom Bauer, te su obje obitelji spojile prezimena pa su Ferdinand i Adele nećacima bili istodobno stric i strina, ali i tetka i tetak.

Drugi svjetski rat, međutim, preživjela je samo jedna nećakinja - Maria Altman. Kad je u Austriji 1998. donesen zakon koji nalaže povrat umjetničkog blaga koje su nacisti bili zaplijenili, zadnja živuća nasljednica Bloch Bauerovih, tada već 80-godišnja Maria Altman u Americi pokreće dugotrajni sudski postupak...'Otezali su i otezali', rekla je Altmanova u jednom od svojih posljednjih intervjua.' Mislili su da ću umrijeti. Ali ja nisam željela umrijeti prije negoli dobijem parnicu.', kazala je dama koja je doživjela 95 godina i umrla 2011. u Americi.

Zbirka Serene i Augusta Lederera većim je dijelom, međutim, izgorjela na samom kraju rata kad su visoki časnici SS-a u dvorcu Immendorf u Donjoj Austriji, sjeverno od Beča, svjesni da Crvena armija nadire s istoka, odlučili da 18 Klimtovih djela iz kolekcije Ledererovih koje su tamo bile 'sklonjene' trebaju radije izgorjeti nego postati plijen Rusa. Osim Klimtovih, u pepeo su se pretvorila i brojna druga \'dekadentna\' platna pa je Immendorf tako postao najveća lomača europskog slikarstva.

Beethovenov friz Gustava Klimta, za razliku od svojih prvotnih vlasnika, preživio je sve ratove. Nakon Drugog svjetskog rata Austrija je Erichu Ledereru vratila Beethovenov friz, ali pod uvjetom da ga ne iznosi izvan Austrije. Kako je to ograničavalo pravo raspolaganja vlasništvom, već tad je nastao prijepor te je Lederer to Klimtovo djelo konačno prodao državi za cijenu koja je, danas se smatra, bila barem dvostruko manja od realne.

Upravo radi takve prakse kad je Austrija na svaki način pokušavala, i uspijevala, prisiliti bivše vlasnike umjetnina i njihove nasljednike da ih prodaju po nefer cijenama, zakon koji ovo delikatno pitanje regulira promijenjen je 2009. te je propisano da će bivši vlasnik dobiti umjetninu natrag ne samo ako nije dobio nikakvu novčanu naknadu nego i ukoliko dokaže da je bio primoran na prodaju ispod tržišne cijene.

Erich Lederer, sin Serene i Augusta, za Beethovenov friz 1973. dobio je 750.000 dolara, a njegovi nasljednici nisu uspjeli dokazati da je ta cijena bila iznuđena. Zato Wiener Secessionsgebäude, odnosno zgrada Bečke secesije, koju je 1897. izgradio Joseph Maria Olbrich, a financirao Karl Wittgenstein, pokatoličeni magnat židovskog porijekla i jedan od najbogatijih ljudi toga vremena - ostaje do daljnjega dom spektakularnom muralu Gustava Klimta.

Dotle portreti Serene Lederer i Adele Bloch Bauer krase galerije zemlje u kojima te dame nikad nisu bile, daleko od Dunava i od Beča koji će, baš kao i ostatak Europe, teško ikad više biti i nalik svijetu u kojem su one živjele.

Eda Vujević, Slobodna Dalmacija

Povezani članci

vesti 436524894725056901

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item