Osvrt: Kako zaklati roman

"Samac", Mihajlo Orlović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, 2014. Govoriti o jednom književnom ost...

"Samac", Mihajlo Orlović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, 2014.

Govoriti o jednom književnom ostvarenju na osnovu ličnosti samog pisca nije najsretnija okolnost. Čak se doima toliko ograničavajuća da se tim stavom horizont gledanja sužava na najmanju moguću mjeru, što samom percepiranju knjige koju nastojimo prosuditi ostavlja veoma malo mogućnosti da progovori nekim autentičnim glasom, rasterećenim od svakog spoljnjeg uticaja.


Jer ako zauzmemo isključivo pozitivan ili negativan stav spram autora, bilo na osnovu njegovih društvenih postupaka ili posredstvom ranijih njegovih djela, i na tim temeljima počnemo prosuđivati kvalitet njegovog djela, izgubiće se negdje u nemogućnosti da zanemarimo pisca, kada je pred nama djelo, ono što je najvažnije za prosuđivanje neke knjige. Dakle, razrasla piščeva figura, koja se naginje nad nama i knjigom, može u dobroj mjeri zakloniti one autentične uspjehe ili neuspjehe koje nam sam tekst samo može posvjedočiti. Jasno je, naravno, da je proces isključivanja pisca veoma težak, ali da bismo pokušali odškrinuti ono što su stvarne estetske kvalitete neke knjige, nužno je nastojati ostvariti svaku operisanost od uticaja pisca. To se jednako odnosi na pisce koji su nam savremenici, kao i na pisce koji već pripadaju istoriji književnosti. 

Piščeva figura



One koji su nam bili, da tako kažem, lektira nakon sticanja viših čitalačkih iskustava često počnemo posmatrati manje glorifikatorski. Što podrazumijeva da im, oslobođeni sada kanonskog uticaja, nastojimo naći razumnu mjeru u vlastitom književnom okviru. Bili smo skloni da jednog autora doživljavamo kao genijalnog  u svakom pogledu, ali budući da smo dobili drugačije iskustvene uvide sada mnogo jasnije prosuđujemo o njegovim kvalitetima. To ne znači da mu po svaku cijenu sada sporimo kvalitet, ali sa mnogo većim oprezom raspravljamo o njihovoj vrijednosti. Tačnije, oslobodili smo se uticaja same figure pisca, mitova o njemu, što nam omogućava da neposrednije zagazimo u sam tekst, gdje samo ono što je njegov imanentni kvalitet postaje relevantno. Naravno, mnogobrojni su oni čitaoci, pa među njima i dosta njih profesionalnih, koji nikada ne naprave takav odmak, pa u skladu sa time verglaju o jednom autoru decenijama istu priču. 
Sa druge strane, kada su u pitanju pisci koji su naši savremenici, stvari su još komplikovanije. Piščeva figura je u tom slučaju intenzivno prisutna nad svakim ko nastoji govoriti o njegovom djelu javno. Što samo po sebi znači da je zračenje uticaja koje pisac ima na proces ocjenjivanja kvaliteta njegovog djela mnogo snažnije. Vještina jednog kritičara stoga se ogleda prije svega u sposobnosti izbjegavanja bilo koje vrste pritiska, te jednako sa time zanemarivanja ili isključivanja uticaja poznanstva sa piscem i bilo kakve druge veze koja može uticati na formiranje ukupnog estetskog dojma o nekom tekstu. Nije dakle pisac taj koga, bez obzira na simpatije ili nesimpatije, ocjenjujemo, već njegova knjiga. Istina, nije ni najmanje lako napraviti tu distinkciju. Prije svega jer takav stav podrazumijeva svojevrsnu izmještenost kritičara, sposobnost da se izdigne u prostor gdje se estetsko prosuđivanje, bez obzira na to koliko ono bilo subjektivno, može zasnivati na istini. Subjektivnost, koliko god izvirala iz isključivo ličnog dojma, nikako ne može sebi dopustiti da se formira na laži. Mogućnost empirijskog dokazivanja jedne tvrdnje mora biti prisutna. Što znači da naše emocije spram ličnosti jednog autora ni u kom slučaju ne smiju biti ono što je presudno za utvrđivanje umjetničke uspjelosti ili neuspjelosti neke knjige. Ako dopustimo da nas ta emocija savlada, znači da smo posrnuli na polju istine.  Takva posrtanja najbolje pokazuje naša savremena književna kritika. Ona je zasnovana prije svega na emociji, na pripadnosti istom bratstvu. Nikako na estetskim osobinama samog teksta, nego na simpatijama ili animozitetima spram autora. Dakle, kada se nastoji uobličiti neka suvislost o jednoj knjizi, ona se iznosi na osnovu valjanosti samog pisca kao čovjeka, a ne na onim kvalitetima koje donosi sama knjiga. Ako je autor nama blizak, znači da nam je i knjiga bliska. U suprotnom, čest je slučaj, knjiga će biti ocjenjena kao najobičnije smeće, jer nam njen autor nije blizak. Ili će, jednostavnije je, biti posve zanemarena, kao da nikad nije ni postojala. U takvom ozračju sasvim je logična stvar što se književne nagrade dodjeljuju autorima, a ne knjigama. 



Slijedom te logike, moramo tretirati i one pisce koji su nam ideološki sumnjivi. Bez obzira na to koliko nam se želudac grčio pri izgovoru nekog imena, ne bismo smjeli dopustiti da nas ta žgaravica omete u bavljenju tekstom. Tek ukoliko utvrdimo da je i tekst ideološki problematičnog autora ostrašćen, onda možemo nesumnjivo konstatovati da pisac nije uspio formiranje svoje književne konstrukcije odvojiti od negativnih psihičkih uticaja. Iako u takvim slučajevima autor može insistirati da to govore njegovi likovi, povezivanjem njegove ličnosti i onoga ideološki negativnog što nam tekst donosi, možemo utvrditi u kojoj je mjeri pisac u pravu. A jedino mjerilo opet jeste istinitost tvrdnje koja je piščevim psihološkim pritiscima ostrašćena i problematična. Sve dakle dok je tekst autonoman i zasnovan na istinitosti ideološke smutnje piščeve možemo zanemariti. Onoga trenutka kada smutnje počinju izvirati iz teksta, moramo se zapitati šta tu sa piscem nije u najboljem redu. Veoma tipičan primjer ovakvog književnog ostvarenja jeste roman "Samac" pisca Mihajla Orlovića. Riječ je o knjizi koja je žanrovski netipična za našu književnu produkciju. Svojevrsna je mikstura nanosa kriminalističkog žanra, filmske tehnike kadriranja romanesknih scena i jedne groteskne sage o životu Strahinje Papka. 


Strahinja je ratni veteran koji, usljed djelovanja oniričkih košmara i drugih životnih smutnji, biva uvučen u manipulantsku igru izvjesnog šarlatana doktora Kona. Vraćajući se sa posla jedne noći Strahinja, ili se barem tako činilo, postaje ubica. Pod nerazjašnjenim okolnostima, na groblju koje često posjećuje, ubija izvjesnog Pingvina. Ono što u svojoj torbi nalazi po povratku kući jesu sivi mantil i crni šešir, koji su okrivljena odjeća.


Radnja romana od trenutka navodnog ubistva počinje da nam prikazuje jednog izgubljenog čovjeka, promašenog života. Predstavnika izgubljene generacije, sluđene nemogućnošću da ostvari normalan život, koji u svojoj svakodnevnoj pervertiranoj stvarnosti nastoji preživjeti skrivajući se pred svime što ga okružuje. U tome mu je jedini istinski prijatelj Krpani, lutak kojeg je napravio u rovu, dok je bio negdje na ratištu. Sva Strahinjina životna drama odigrava se u njegovom stanu, gdje sa Krpanim, uz šah, vodi neprestanu polemiku o svim važnim životnim pitanjima. Ovaj usamljenik, uvučen u ubistvo, strahuje pred svakim šumom. Neprestano nastoji sakriti ubistvo, te se nekako riješiti odjeće koja ga otkriva. Koliko god pokušavao, uvijek mu se ispriječi neka prepreka. Do paranoje postaje teška njegova svakodnevica, svi kao da odnekud znaju šta je on učinio. Komšije iz zgrade ga neprestano proganjaju svojim pitanjima i upadima u stan, što Strahinju frustrira do krajnjih granica. Već na rubu izdržljivosti, seksualno neostvaren i ojađen, shvata da je žrtva jedne podle igre. Eksperimenta doktora Kona, koji je sve što je Strahinju proganjalo zapravo izmislio, kako bi ga doveo u situaciju da se povinuje njegovim namjerama i kontroli.  


Nepotrebni izleti


Orlović je ispisao jedan gotovo filmski zanimljiv roman, jezički dobro izveden, sa dobro gradiranim intenzitetom emocija. Radnja romana je netipična, pomjerena u paralelnu dimenziju, sva u košmarnim slikama o čovjeku izgubljenom u svom vremenu. Ograničenom i stiješnjenom brojnim nemogućnostima. Da, Orlović je napisao prilično dobar roman. Ali ga je upropastio u dvije maligne rečenice, dva nacionalistička poređenja koja su mu zaklala sve što je u romanu "Samac" uspjelo. Nije Orlović, očito, mogao protiv sebe, protiv propagandizma kojeg se navodno odrekao. Negdje, već kad lik Strahinje Papka postane blizak čitaocu, odjednom iskoči rečenica: "Stupao je kroz hodnik, mrk i gord, kao gardista đenerala Mladića." Ne prođe mnogo, a Orlović izvrši još jedan harakiri: "Izmožden si, isušen, iscijeđen kao onaj lažni logoraš iz Omarske."


Sada bi neko rekao da kinjimo Orlovića bespotrebno, jer to je napisano u romanu, to je fikcija. Da ne možemo suditi negativno o cijelom romanu zbog dvije glupe rečenice. Slažem se, ne možemo. Međutim, te dvije opasne rečenice dovoljne su da nam pokažu kako Orlović nije u stanju da zanemari mogućnost da od književnost pravi ideološki instrument. Tim gore je što je ovaj roman uspio. Autor dakle zatamnjuje veći dio vlastitog romana, samo da bi zadovoljio neku nesuvislu potrebu za nacionalnom diferencijacijom, za negiranjem onoga što je nesumnjiva istina. Dakle, cijeli roman je žrtvovan radi dva negiranja zločina. Što jasno svjedoči šta je autoru važnije. Nacionalni ponos prije svega. A gdje on dominira, istina je nepoznata. Tu dolazimo, jer je nužno, do samog Mihajla Orlovića. On na suđenju Radovanu Karadžiću kaže kako se odriče svih tekstova i radioizvještaja objavljenih ili emitovanih tokom rata, uz objašnjenje da je to bilo vrijeme propagande i da su ih urednici masovno prepravljali. Što nas dovodi do psihološkog profila autora, koji nije u stanju, koliko god se trudio, odreći se propagande. Ili su pak i u slučaju romana "Samac" krivi urednici? A možda je ipak, na kraju, posrijedi vrijeme propagande ili je, kako Orlović kaže za zločine u Sanskom Mostu, ovo pojedinačni eksces bolesnika i pijanice?

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje

Povezani članci

vesti 5675555453822344113

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item