Oljin 'Kauboj' odjahao u London: Pisanje nema smisla, ako ne probija granice

Ovoga tjedna splitska književnica Olja Savičević-Ivančević ima dvostruki razlog za slavlje: osvojila je prvu nagradu na natječaju za naj...

Ovoga tjedna splitska književnica Olja Savičević-Ivančević ima dvostruki razlog za slavlje: osvojila je prvu nagradu na natječaju za najbolji dramski tekst za lutkarsko kazalište i kazalište za djecu “Mali Marulić“ s djelom “Som na cilome svitu”, a uz to, englesko izdanje njenog poznatog romana “Adio kauboju” bit će predstavljeno na Londonskom sajmu knjiga.
Prije putovanja ispričala nam je kako je nastao nagrađeni komad.

Tekst “Som na cilome svitu” žiri je posebno pohvalio i zbog dijalekta koji ste sami izmislili. Kako je nastao i možete li ga usporediti s također novostvorenim dijalektom iz “Osmog povjerenika” Renata Baretića?

- Počelo je kad sam u splitskom kazalištu lutaka ugledala izvezenu krpu Voje Radoičića, na kojoj je dječak s kuferom koji na otoku čeka trajekt. To je bio okidač, nisam mogla prestati misliti o tome dok nisam sjela i u nekoliko dana napisala taj tekst.

Radoičićev vez spojio se s još jednom “korčulanskom” slikom Inke Švertasek slične tematike, a kako sam obiteljski povezana s Korčulom, imam puno prijatelja s Visa, Hvara, Brača, govor otoka mi je dobro poznat i prirodan.

Imala sam i jezične savjetnike u neposrednoj blizini. Govor otoka je melodiozan, ritmičan, sočan i duhovit, ujedno i arhaičan i vitalan, šteta je da se vadi iz škafetina isključivo kao jezična baština, “muzejski”, kad ima žive govornike i od njega se može graditi moderan i suvremen tekst bolje nego od “čistog” standarda, jer je življi.

S obzirom na to da se u svakom mistu na svakom otoku govori drugačije a opet srodno, nisam se htjela odlučiti za jedan govor, nego sam uzela ponešto tipično iz raznih otočnih južnočakavskih govora. Također, mlađi likovi pričaju jednu suvremenu, šire razumljivu čakavicu koju kombiniraju sa slengom i standardom, stariji su uglavnom cokavci.

Baretić je u “Osmom povjereniku” otišao korak dalje, pa je uistinu kreirao novi otočni jezik, a ja sam više kompilirala postojeće. Stavila sam u tekst i jednu posvetu “Povjereniku”, a tu su i drugi citati iz legendarnih književnih djela, uglavnom za djecu - uvijek tuđe stvari “neprimjetno” ubacujem u svoje, jer su važan dio mog umjetničkog i ljudskog iskustva, ali “Som na cilome svitu” je naposljetku sasvim svoj.

Pretpostavljam da su nastanku teksta kumovala i vaša jedriličarska iskustva?

- Dosta sam plovila, ali moja iskustva s jedrilice ne bi me dovela do ove priče da nisam upoznala i zimu na otoku, bar donekle shvatila što znači onaj osjećaj odsječenosti od svijeta kad ne voze trajekti. Ali, tu je i osjećaj usamljenosti, a za to ti ne treba otok, ima ga i u prepunom gradu.

Fabula je jednostavna: dvoje je djece svatko na svom otoku “zarobljeno” sa starijim ljudima, traži prijatelja i to je povod za dvostruku avanturu. Kada sam pisala, željela sam da bude smiješno i zabavno, nadam se da će nekome i biti.

Prilično često pišete literaturu za djecu. Koliko se takav rad razlikuje od književnosti “za odrasle”?

- Bez obzira za koju publiku pišem, odraslu ili dječju, pisanje nema puno smisla ako se bar ne pokuša napraviti neka novina, mali pomak preko granice. U ovom tekstu sam željela jednu tipično zavičajnu situaciju i kontekst, kakvih se i u literaturi i inače najčešće grozim, preokrenuti u istinskom duhu vremena u “globetrottersku”, kozmopolitsku.

Moja otočna djeca svoje otoke nose sa sobom preko cijelog svijeta, ali njihov dom je tamo gdje pronađu srodnu dušu, prijatelje, ne isključivo tamo gdje su rođeni.

Moj rad za djecu je, pukom igrom slučaja, vezan isključivo za kazalište. Jedan dan me nazvao Ivica Buljan i pitao bih li napisala songove za “Ružno pače”, i pristala sam. Predstavu je u adaptaciji Ivora Martinića režirao Robert Waltl u ZKM-u i bila je veliki hit.

Osmijeh za koji je pisano

To sve se jako svidjelo mojoj kćeri, što je bilo presudno. U pozadini dječje literature obično stoji jedno određeno dijete ili više njih za čiji je osmijeh djelo pisano, za mene su to moja djeca i nećaci. Kasnije sam pisala songove za neke druge predstave, pa sam opet na Waltlov i Buljanov poziv adaptirala “Šegrta Hlapića” i dobila nagradu za adaptaciju, a neprežaljena Zdenka Mišura, bivša ravnateljica GKL-a, otad me često pitala jesam li joj napisala “svoj” tekst.

Obećanje Zdenki sam ispunila i, evo, u svibnju će “Moj prijatelj Mačkodlak” imati premijeru u GKL-u u režiji Ivana Plazibata i s glazbom Tamare Obrovac. Spomenula bih i suradnju s ravnateljicom Marijom Tudor, koja svoj posao radi s ljubavlju i poštovanjem, pa je s njom veselje raditi.
Ove godine na natječaj je prijavljen najveći broj tekstova do sada. Možete li to prokomentirati?

- Svakom natječaju treba neko vrijeme da se popularizira, a ovaj je relativno mlad; također radovi se predaju pod šifrom, pa svi u startu imaju jednake šanse, što je vrlo pošteno, jer se ocjenjuje tekst, a ne ime. Također, u Splitu nikad nije bilo više pisaca i onih koji se tako osjećaju, što je dobro.

Režiseri su, poznato je, u vječnoj potrazi za dobrim tekstom, tako da bi, pretpostavljam, natječaji “Mali Marulić” ili “Marin Držić” trebali biti prilika i za kazališta i za dramatičare. Ipak, bojim se da je utjecaj na tolike prijave imao i nedostatak novca, jer su nagrade novčane.

Kako će izgledati promocija vašeg romana u Londonu?

- Roman je nedavno objavljen u nezavisnoj londonskoj izdavačkoj kući Istrosbooks. Predstavit ćemo ga na nekoliko mjesta u sklopu sajma knjige i izvan njega, recimo, u The Bates Theteru će čitanje u režiji Ivice Buljana imati Nataša Janjić i Marko Cindrić.

Na koliko je jezika do sada preveden “Adio kauboju” i imate li podatke o interesu, čitanosti?

- Osim u velikoj Britaniji objavljen je u Njemačkoj, Španjolskoj i Srbiji, a do kraja godine bi trebao izići u Turskoj, Bugarskoj, te u popularnoj izdavačkoj kući Mc’Sweenes iz SAD-a. Na engleski ga je prevela izvrsna prevoditeljica Celia Hawkesworth, izašao je prije nekoliko dana i već je dobio odličnu kritiku u “The Irsih Timesu”.

Dobre kritike je prethodno dobio i u njemačkom “Die Zeitu” (na njemački ga je prevela Splićanka Blažena Radas), a prikaz je izašao i u španjolskom “El Paisu” te u priličnom broju drugih novina, ali i na blogovima za književnost, pogotovo u Njemačkoj.

Ne čini li vam se da ste u ovom trenutku u nekakvom velikom uzletu?

- Ne mislim da sam ni u kakvom uzletu, zapravo stalno kradem vrijeme za rad, pokušavajući pomiriti pisanje i egzistenciju i uglavnom živim na staroj slavi. Ali kreativno, u svojoj radnoj sobi, kada odvojim nekoliko sati, uzletim, dakako. Moram ako mislim dovršiti sljedeći roman, jer sam tip staromodne autorice koja piše isključivo na inspiraciju. Nasreću je ta inspiracija permanentna.

Interesantno ste u posljednje vrijeme pisali o nedostatku ljubavne literature u nas. Mislite li da je zbilja ljubav isparila s “ovih prostora”?

- Mržnja je javna, a ljubav privatna stvar, mržnja je ozbiljna, politična i ‘muška’, a ljubav trivijalna i ‘ženskasta’, neozbiljna. Ovdje govorim o javnoj percepciji, koja je posljedica našeg tvrdokornog patrijarhata.

Pojavilo se doduše nekoliko dobrih ljubavnih romana kod nas, ali kao iznimka. Temom ljubavi se danas uglavnom bave rubni žanrovi, sapunice, i zato ljubav treba, što bi rekao Alain Badiou, ponovno izmisliti. To bi mogla umjetnost, jer je i ona dijalog koji se ne obraća masi, već jednom po jednom čovjeku, što je ljubavni govor. Tim izmišljanjem ljubavi se, između ostalog, bavim u novoj knjizi.

Razgovarala: Jasmina Parić, Foto: Matko Biljak, Slobodna Dalmacija

Povezani članci

vesti 6128603473968794146

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item