Miljenko Jergović: Pisac njemačke savjesti posljednji put diže čašu: Nazdravlje vam 3. svjetski rat!

Kada bi se birao najveći Nijemac nakon 1945, Willy Brandt bi bio moralna, Konrad Adenauer nacionalna, Helmut Kohl ujedinjujuća figura, ali...

Kada bi se birao najveći Nijemac nakon 1945, Willy Brandt bi bio moralna, Konrad Adenauer nacionalna, Helmut Kohl ujedinjujuća figura, ali najveći je Grass. 


Posljednji put u europsku je zbilju intervenirao prije manje od dva mjeseca, kada je za Neue Westfälische izjavio da mu se čini kako je Treći svjetski rat već počeo. Ali to je neka drukčija, sasvim nova i nama još uvijek do kraja nerazumljiva vrsta rata, koja se samo jednim dijelom vodi na bojištima Ukrajine i Sirije, a onim drugim, nevidljivim dijelom, vodi se u virtualnom prostoru, na internetu, u kompjutorskom svemiru. Rekao je kako ne vjeruje da će se sporazum iz Minska održati, rat u Ukrajini će se nastaviti, jer ni jedna ni druga strana nemaju potpune kontrole nad svojim trupama. Ili je ne žele imati, upravo da bi rat bio nastavljen.

Prije dvadeset i pet godina, dok je Njemačka zapadala u euforiju svoga budućeg ujedinjenja, a Europa je živjela u svojevrsnoj idili, jer je Hladni rat s dolaskom Mihaila Gorbačova bio završen, komunizam se, kao svjetski proces, našao u fazi zapravo neočekivanog odumiranja, najavljivao se raspad Sovjetskog Saveza. Previše vijesti u istome trenutku, u jednom vrlo kratkom odsječku vremena, nikada nisu donijele ništa dobro, ali Europljanima to nije imao tko reći. Nijemcima jest: usred najvećega oduševljenja pred očekivanom prilikom da braća u jeziku jedni drugima potrče u zagrljaj, Günter Grass usprotivio se žestokom, gotovo zastrašujućom usporedbom: moguće ujedinjenje Njemačke podsjetilo ga je na Hitlerov anschluss Austrije. Jer neće se zapad ujedinjavati s istokom, kako se to nama predstavlja, nego će Savezna Republika Njemačka pripojiti Njemačku Demokratsku Republiku, a to je opasno i zbog njemačke prošlosti i zbog budućnosti.

Bio je to udarac koji su Nijemci izdržali na nogama. Iako je Grass ljevičar, socijaldemokrat, angažirani opozicijski intelektualac, a na vlasti je crno-žuta koalicija, pod kancelarskom palicom Helmuta Kohla, nisu Grassa diskvalificirali primitivnom metodom stranačke stigmatizacije, niti su mu poručivali da je loš Nijemac. Jer kakva bi to bila Njemačka u kojoj bi Günter Grass bio loš Nijemac? To se nitko nije usuđivao ni zamisliti.

Njegova gromka tirada protiv ujedinjenja nije uvažena. Nije on u toj stvari stekao baš mnogo istomišljenika. Pred piscem Njemačka je progutala knedlu i ujedinila se. Godinama kasnije Grass bi javnosti znao staviti do znanja kako, možda, i nije bio u pravu, i kako se sve odvilo na malo drukčiji način od onoga kojeg se plašio. Nikome nije na um padalo da mu bilo šta naknadno prigovara. Pogotovo što, doista, nije bilo ujedinjenja, nego je to bio demokratski (kapitalistički, konzumeristički) anschluss, i što su Nijemci s istoka, doista, tom okolnošću bili i ostali isfrustrirani. Ono što je imaginirao Günter Grass, nije mogla imaginirati cjelokupna njemačka politička elita. Zato su političarima i političkim aktivistima važni veliki beletristi: zbog imaginacije.

No, je li Grass, doista, griješio kada je upozoravao na posljedice njemačkog ujedinjenja? Ni na to pitanje ne treba davati olake odgovore, pogotovo zato što ni nakon četvrt stoljeća proces nije dovršen. Možda nešto tek započinje...

Günter Grass bio je veliki Europljanin. Kao i većina velikih pisaca zamaštane ujedinjene Europe, rođen je na granici. Kao i Czeslaw Milosz, Danilo Kiš, Adam Zagajewski, Elias Canetti, koji su se rađali i odrastali u gradovima koje više nisu mogli posjetiti, unutar identiteta koji nisu bili jednostavni ni jednoznačni. Europska ideja je ideja s granice. U njenom centru, u unutrašnjosti Europe su banke i bankari, a oni fatalno nemaju pojma o tome što Europa jest. U centru Europe su nacionalisti, ljudi prostih i prostačkih identiteta, oni će Europu uništiti.

Grass je rođen u Gdanjsku, u slobodnome gradu Danzigu, u obitelji njemačkog protestanta i katolkinje poljskoga porijekla. Ali njegova majka nije bila Poljakinja, nego je pripadala narodu Kašuba, staroga slavenskog plemena, koje je naseljavalo graničnu njemačko-poljsku pokrajinu Pomeraniju. Ni u predratnoj Njemačkoj, ni u poslijeratnoj Narodnoj Republici Poljskoj Kašubi nisu prihvaćani kao zasebni narod. Nakon 1945. su raseljavani i protjerivani, ne bi li ih se razrijedilo i raščinilo do potpune asimilacije. Grass je govorio kašubski jezik, i bio je odgojen u katoličkom duhu, premda je zarana postao ateist (katolički ateist). Bio je sentimentalan prema Poljacima, osjećao im se dužnim, a svoje je nijemstvo definirao na vrlo kompliciran i kompleksan način. (No, srećom, Njemačka je dovoljno široka da nikome nije na um palo da mu kaže kako on po nacionalističkim mjerilima uopće nije Nijemac, i neka se onda vrati tamo odakle je i došao, ako već osjeća da pripada tom svijetu. A, doista, osjećao je da pripada i tamo...)

Dva samo naizgled suprotna stava i uvjerenja Grass je svojim fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima pokušavao usaditi Nijemcima. Najprije ih je uvjeravao da moraju biti odgovorni i da se moraju sramiti zbog onoga što su činili, ili što je činjeno u njihovo ime, za vrijeme Drugoga svjetskog rata i Hitlerove vladavine. Potom ih je, devedesetih i dvijetisućitih, uvjeravao da imaju pravo na svoja sjećanja, da se moraju sjećati i da i oni imaju pravo na svoje patnje iz Drugoga svjetskog rata. U nekoj drugoj zemlji, ili u nekim drukčijim okolnostima, prva bi stvar uzrujala domoljube i nacionaliste, a druga bi izbezumljivala nemaštovite lijeve dogmate. Grass bi uzburkao duhove, naljutio ili razočarao dojučerašnje istomišljenike, ali nikome nikad nije na um palo da mu ospori nijemstvo i pripadnost ljevici. Bio je mjera njemačkog kritičkog mišljenja, čuvar njemačke savjesti i socijaldemokrat na jedan vrlo tradicionalan način.

Da je to želio, mogao je umrijeti sa svojom mračnom tajnom: od sredine veljače do 20. travnja 1945. pripadao je Desetoj tenkovskoj SS diviziji Frundsberg. Kada je u kolovozu 2006. objavio istinu o tome, najprije u intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung, a nekoliko tjedana kasnije, opširno, i u autobiografiji “Dok ljuštim luk”, Grass je izazvao vjerojatno i najveći skandal u svome životu. O licemjernom snebivanju i o falangama razočaranih ljevičara i grasoljubaca, i o svoj toj književnoj i žurnalističkoj nesorti koja uživa u svojim razočaranjima i u otkriću da su svi, pa i najveći, tako i sam Günter Grass, zapravo iste ništarije, samo je pitanje kako tko svoje opačine skriva, moglo bi se, i trebalo bi se pisati nadugo i naširoko. Iako, ono najvažnije može se izreći u jednoj rečenici: nije Grass bio razotkriven od drugih, nego se razotkrio sam. Ozbiljni razlozi za razočaranje postojali bi da slučajno nije to učinio, ali ne zato što bi prikrio nešto što, tobož, zatamnjuje njegov moralni lik, ili relativizira desetljeća njegova, uostalom vrlo dosljedna antifašističkog djelovanja, nego bi nas Grass razočarao time što je kao pisac izbjegao tako grandioznu temu. Smisao književnosti, onakav kakvim ga je Grass zastupao, a kakvim ga bezrezervno doživljava i ovaj njegov čitatelj, pisanje je o najosjetljivijim, najbolnijim i najsramnijim intimnim i društvenim temama.

Pouka Grassove intervencije iz ljeta 2006. u tom je smislu dvostruka: osim što je razotkrio nešto što s građanske strane gledišta ne bi bilo pristojno zatajiti (iako bi, ponavljamo, ta nepristojnost ostala zauvijek nepoznata, tako da i ne bi mogla biti doživljena kao nepristojnost), pokazao se do kraja piscem, jer si nije dopustio da iz građanskog konformizma ne iskoristi tako važnu i tako osobnu temu.

Prigovor da je svoje priznanje prekasno iznio naročito je budalast, jer ni četrdesetih, ni pedesetih, pa ni šezdesetih godina nikome u Njemačkoj ne bi ništa značilo da je Grass priznao da je bio tenkist u SS diviziji. On je, više nego ijedan drugi pojedinac, stvarao kulturu zajednice u kojoj će takva razotkrivanja imati svoju moralnu težinu.

U srijedu 4. travnja 2012. brojne su svjetske novine u nizu prijevoda i prepjeva objavile pjesmu Güntera Grassa “Ono što se mora reći” (na hrvatskom je, u zajedničkom prijevodu Anne-Kathrin Godec i ovoga čitatelja, objavljena u časopisu ajfelov most, na www.jergovic.com, odakle su je i drugi preuzimali, ili je naprosto krali...). U toj je pjesmi Grass izravno progovorio o njemačkom opterećenju da se kritički progovori o izraelskoj politici. Zašto se svaka primjedba militantnoj i ratobornoj politici izraelske države proglašava antisemitizmom?

“...Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji - opterećeni ionako što smo Nijemci -
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati..."

Grass se tada pobunio protiv dvije stvari: protiv izvoza njemačkog oružja i nuklearne tehnologije Izraelu, te protiv najavljivanoga, takozvanog preventivnog napada na Iran. Nakon ovoga u Izraelu je proglašen za neželjenu osobu, o njemu se počelo govoriti kao o antisemitu, a pojedini su esteti i književni kritičari požurili da demontiraju pakleni stroj tako što će Grassovu pjesmu proglasiti smušenom i literarno bezvrijednom. Iako su ga reakcije iz Izraela potresle i sorile svojim jednoglasjem i neprihvaćanjem da se o Izraelu govori kao o bilo kojoj drugoj zemlji, pa i Iranu, Grass nije odustao. Nije ga bilo briga, jer je njegov svijet bio veći i širi od drugih svjetova.

Europa, zemlja manjina
Svaki čitatelj ima one svoje pisce čijim se knjigama nije samo divio, nego su ga te knjige odgajale, vodile kroz život, a ponekad i tješile. Günter Grass bio je, i ostaje, upravo takav pisac onome koji ovo o njemu piše. Grassove su u njemu i slatke zablude o Europi kao kulturnom i civilizacijskom okviru, o Europi kao o duhu koji će povesti računa o najslabijima, i zaštititi one koji su najmalobrojniji, i koji su sami zato što su pojedinci. Grassov je, napokon, i taj veličanstveni, neodrasli Oskar Matzerath, u ludnici, u poslijeratnom Danzigu, ili bilo kojem drugom gradu, koji je odbio odrasti, i to mu je uspjelo. S njime sam trideset i pet dugih godina, nakon što sam prvi put gledao Schlöndorffov film, nakon čega sam, zatravljen, krenuo da čitam knjigu, i pročitao sam je lako, iako nisam bio navršio ni četrnaestu, jer je “Limeni doboš” dječja knjiga o fašizmu, knjiga djetinjstva Europe, koja je u međuvremenu, nažalost, nakrivo odrasla.

Günter Grass umro je jutros, na dan kada ovo pišem, 13. travnja, u ponedjeljak, dvadeset i četiri sata nakon uskrsnuća Kristova, po julijanskome kalendaru. Čovjek iz starih kalendara, koji je pripadao drevnim, iščezlim narodima, i govorio njihovim nestalim jezicima, rođen u gradu na granici svih europskih granica, fizički radnik i iznimno darovit grafičar, posljednji Kašub i posljednji socijaldemokrat u Europi, pisac koji je opisao gol Jürgena Sparwassera zabijen na Volksparkstadionu u Hamburgu, u sedamdeset sedmoj minuti utakmice, 22. lipnja 1974...

Miljenko Jergović, Jutarnji list

Povezani članci

vesti 8601176314026504758

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item