Maribor: Heroji u muzeju

Izložba ‘Naši heroji – socijalistički realizam revidiran, primjer: ex-Jugoslavija’ u Umjetničkoj galeriji Maribor: Ni mariborska izložba...

Izložba ‘Naši heroji – socijalistički realizam revidiran, primjer: ex-Jugoslavija’ u Umjetničkoj galeriji Maribor: Ni mariborska izložba, kao ni neke ranije u Hrvatskoj, ne propituje što muzealizacija socijalizma znači danas, kada su socijalne teme ponovno aktualne, i je li to jedini način da (projektno) propitujemo prošlost

U Umjetničkoj galeriji Maribor 20. ožujka otvorena je izložba ‘Naši heroji’ ili ‘Heroes We Love’, s podnaslovom ‘Socijalistički realizam revidiran, primjer: ex-Jugoslavija’. Njezino otvaranje pratilo je održavanje konferencije ‘Umjetnost koja mijenja svijet: kultura, politika, identitet’, koja je također okupila velik broj umjetnika, teoretičara i partnera projekta, a realizirana je sredstvima Kreativne Europe. Izložba je predstavila radove 11 umjetnika i umjetnica iz vremena socijalizma, između ostalih Antuna Augustinčića, Vojina Bakića, Slavka Pengova i Sretena Stojanovića, kao i umjetničke radove suvremenih umjetnika/ca Igora Grubića, Luize Margan i Jasmine Cibic u kojima propituju naše socijalističko naslijeđe.

Rad ‘Oči u oči sa slobodom’ zasnovan je na sjajnoj gesti Luize Margan koja je prošle godine u svom radu u javnom prostoru vatrogasnom dizalicom prolaznike podizala do nivoa skulpture riječkog ‘Spomenika oslobođenja’, dok Igor Grubić u ‘Spomeniku’, dojmljivom eksperimentalno-dokumentarnom filmu u nastajanju, portretira nekoliko značajnih socijalističkih spomenika. Film sadrži paradigmatsku scenu-komentar kad pored spomenika u Košutama nedaleko Trilja, miniranog i srušenog 1992. godine, prolazi stado koza.

Trend muzealizacije socijalizma sve je prisutniji na prostoru bivše Jugoslavije, iako u ‘naprednijim’ zemljama Istočne Europe već dulje vrijeme solidno posluje i kao takav služi kao idealan recept za obračun s avetima socijalističkog naslijeđa – kaže Sanja Horvatinčić. 

Najveći dio ‘Naših heroja’ prikazuje umjetničko naslijeđe iz razdoblja Jugoslavije, ali nedostaje jasan društveni i politički kontekst u kojem su ti radovi nastajali i u kojem su 1990-ih godina uništavani, a izložbu ne prate ni publikacija ni katalog. Tako su izloženi i razbacani dijelovi Bakićevog ‘Spomenika strijeljanima’ bez ikakvih dodatnih objašnjenja, pa nije jasno je li riječ o prostornoj instalaciji ili slučajnoj pogrešci. Kao i na nekim ranije viđenim izložbama, poput zagrebačkih ‘Refleksija vremena’, umjesto političkog promišljanja naglašena je estetska dimenzija, bez propitivanja što muzealizacija socijalizma znači danas i je li to jedini način da (projektno) propitujemo prošlost, pogotovo sada kada su socijalne teme ponovno aktualne.

- Trend muzealizacije socijalizma sve je prisutniji na prostoru bivše Jugoslavije, iako u ‘naprednijim’ zemljama Istočne Europe on već dulje vrijeme solidno posluje i kao takav služi kao idealan recept za obračun s avetima socijalističkog naslijeđa. Umjesto baratanja novim spoznajama i otvaranja kritičke perspektive spram uzroka, obilježja i posljedica spomenutog razdoblja, najčešće se radi o dobro dizajniranom, user friendly pomirenju s prošlošću – ma kakva ona bila – čije osnovne društvene i političke premise valja maksimalno otuđiti u očima suvremenog promatrača ili zamaskirati u dopadljivu retro-ambalažu. Suprotno očekivanjima, ni mariborska izložba ne uspijeva do kraja artikulirati ono što djeluju kao njezina osnovna polazišta: s jedne strane suvremeni interes umjetnika za temu tzv. socijalističkog realizma, a s druge novi doprinosi razumijevanju specifičnosti tog društveno-političnog i likovnog fenomena u jugoslavenskom kontekstu. Kustoski koncept zasnovan je na nemušto definiranim tematskim cjelinama, koje kao da služe održavanju samorazumljive teze o nametnutoj i u najmanju ruku začudnoj umjetničkoj ideologiji. Pritom neke tematske cjeline, poput ‘trpljenja’ ili ‘socijalističkih graditelja’, imaju gotovo arhaičan prizvuk, iako se radi o temama radništva i fašističkog nasilja, nimalo stranima suvremenom društvu - govori Sanja Horvatinčić iz zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

Pitanja o izložbi i problemu muzealizacije postavili smo i kustosici Simoni Vidmar, koja je zajedno s Miškom Šuvakovićem osmislila cjelokupni koncept izložbe. Na naš upit kratko je odgovorila da je izložba ‘kustoska i kao takva uvijek subjektivna i podređena osnovnom konceptu’.

- Socrealizam kao dio naslijeđa socijalističkog razdoblja nikada nije bio muzealiziran, a osim toga ovakve izložbe vrlo su važne i zbog trenda zanemarivanja i uništavanja ovog naslijeđa. Umjetnost koja ‘završi’ u muzeju ne postane odjednom mrtva, jednako kao što povijest nikada nije relikt, nego podloga za suvremeno događanje - kaže Simona Vidmar.

Zabunu na samoj izložbi unio je i termin ‘herojski modernizam’ koji je definiran kao jedan od modela socijalističkog modernizma koji tematizira, simbolizira ili alegorijski uprizoruje sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju.

- Nisam se susretala s upotrebom ovog termina, osobito ne kada je riječ o tumačenju monumentalne spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma. Dodatno zbunjuje činjenica da se termin koristi kako bi se opisala pojava karakteristična za umjetnost socijalističke Jugoslavije u razdoblju nakon njezinog političkog razilaženja sa Sovjetskim Savezom. U povijesti europske arhitekture termin herojski modernizam inače označava radikalnu modernističku struju 1920-ih i 1930-ih godina, nastalu pod utjecajem Bauhausa i CIAM-a te protagonista poput Le Corbusiera. Stoga je nejasno kako su autori izložbe odlučili isti pojam vezati uz umjetničku sintezu zapadne formalne estetike apstraktnog modernizma i socijalističko-realističke simboličke prikaze nacionalnog i revolucionarnog identiteta. Čini mi se da proizvoljno korištenje terminologije koja se, po svemu sudeći, ne zasniva na dubljem poznavanju samog materijala, unosi zbrku u domaću i stranu znanstveno-stručnu produkciju - obrazlaže Sanja Horvatinčić.

S novčanim podupiranjem izložbi koje propituju naše naslijeđe dobrano se zakasnilo, a danas se ovakvi projekti financiraju sredstvima Europske unije, pa je u tom smislu važno spomenuti dio izlaganja Vesne Vuković iz kustoskog kolektiva [BLOK], koja je parafrazirala riječi Maxa Horkheimera: ‘Onaj tko nije spreman govoriti o kapitalističkoj realnosti, trebao bi šutjeti i o socijalističkom realizmu.’ Zato je pitanje koje izložba ‘Naši heroji’ nenamjerno otvara upravo ono što danas, četvrt stoljeća od rušenja Berlinskog zida i sloma Jugoslavije, znači predstavljanje socijalističke plastike u muzeju jednog društva u stabilnom neoliberalnom kontekstu. Upravo se zato socijalizam ne može promatrati isključivo kroz prizmu prošlosti, a njegova umjetnost konzumirati kao dizajnerska nostalgija.

Davor Konjikušić, www.portalnovosti.com

Povezani članci

vesti 5059035023065527606

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item