Dvadeset pet godina od smrti: Marko Demicheli - neshvaćeni šansonijer Dalmacije

Kad nemate sreće, možete se okrenuti na glavu i opet neće biti kako vi hoćete. Na koncu uvijek ispadne kako drugi to traže i žele. M...

Kad nemate sreće, možete se okrenuti na glavu i opet neće biti kako vi hoćete. Na koncu uvijek ispadne kako drugi to traže i žele.

Moguće i to ima neke osnove, pišemo i stvaramo istina radi sebe, jer od toga ne možemo pobjeći, ali i da naše poruke budu shvaćene, da do nekoga dođu i oplemene ga, da svijet i svjetonazore učinimo boljima i humanijima. Postoje kreativci koji jednostavno nisu do te mjere komunikativni da se nametnu, koje uz sve simpatije sredina ipak ne uspijeva razumjeti. 

A kad vam se na sve zalijepi kritika i duhovno lamentiranje, ego tripovi nerealiziranih umjetnika ili frustrirani knjiški moljci, stvar postane još ozbiljnija. A traži se tek preporuka djelu i dobroti, za neuke i manje sklone kulturnoj konzumaciji, a ne obračun s onima koje u plemenitim namjerama nastoje načiniti korak naprijed, pa makar i bio nesiguran.

Marka Demichelija sam dobro poznavao, bili smo suvremenici, bliski zbog ispjevanih autorskih stihova i renesansnog svaštarenja koje je u našem slučaju imalo zajednički nazivnik - poliart. Dakle polivalentna umjetnost koju sam prakticirao, ali za razliku od njega, ne nalazeći dublje poveznice, prožimanja, transmisije i paralele, pantografska preslikavanja. Po meni, to je naprosto bio način života, po njemu stilsko obilježje. 

U zaključku svega bio je i ostao uz Tomu Bebića glasnogovornikom dalmatinske šansone, kojoj je festival na Prokurativama 70-ih godina minulog stoljeća osiguravao posebnu natjecateljsku večer i programsku cjelinu. Bile su to artističke pjesme, kantautorski uradci vrijedni upravo zbog otkvačenosti i izleta od stereotipa. Rekli bi radovi ispred svoga vremena, pa su moguće baš zato bili teže prihvatljivi, ili pjevni tek na drugo slušanje. 

Angažirani, svestrani umjetnik, bio je neatraktivna konstanta koja kreativno nikada nije omanula. Istina, bivala je neshvaćenom, ali su poruke i istina o Palestini ili Henryju Dunantu, posvete čovjekovoj plemenitosti, bile razložne i posebne. Slično je bilo i sa “šlagerima“; akvareli s “Peristila“ i “Geta“, “Nokturno“, “Ribarsko malo misto“, “Ludon svi drže Lukru“ izvedeni na Splitu ipak su ostali kuriozitetom u odnosu na popularne Fosile i nagrađenu “Neka vali gingolaju svoje barke“. 

Šteta, nisu niti “povukli“ sjajne “Kristalno nebo“ ili “Čovika iz naše kuće”, da dobiju zadovoljštinu kakvu i zaslužuju.

Uglazbljene slike

Slično je bilo i sa slikama; kritičari su mu sugerirali da se više posveti glazbi, a ni nju zasigurno nisu razumjeli. Nisu imali pravo: svođenje umjetnika tako širokih interesa i svjetonazora u šprance dnevne kunsthistoričarske prakse bilo je pogubno. 

Taj obračun, svojevrsnu likvidaciju, umjetnik nikada nije mogao preboljeti. I slike u glazbi, i glazba u slikama, nosile su vedrinu, svjetlo, djelovale su rasterećujuće i nepretenciozno, gotovo dokumentarno zabilježene, onako skicozno, da se naglasi suština. 

Bila je to ispjevana i islikana poezija, izvan propisanih shema. Slično je bilo i tumačenje, igralo je na autohtonost i vjerodostojnost, nikako ne na belcanto ili na fine art. Nažalost, prirodnost kao rukopis i lakoća nastajanja gubili su utrku s agresivnim medijskim marketingom, show businessom, estradnim “kuhinjama“. Ništa čudno, iskrenim umjetnicima sveta je dužnost da rade, a ne da se bave reklamiranjem djela. 

Otkrit će Marko i fotografiju kao bitno izražajno sredstvo u umjetnosti, a ne kao spomenarsku vrednotu i opet će ga zaobići “ovacije” za priređene izložbe. Dvije su cjeline barem što se tiče likovnosti srećom zaokružene. Prva je u siluetama ljudi tražila živost i koloristički protok, nastojala se približiti identitetu kroz svojevrsnu izmaštanu folklornu ornamentiku. 

Drugi je ciklus dopadljivo notirao atmosferu izvana, osunčano je žutilo, kao boja identiteta, u oba slučaja pokrivala sadržaj izvan geometrijskih konstrukcija gospode koja je hedonistički orgijala u umjetnosti. Baš kao i njezin autor.

Marko Demicheli (Split, 1942. – Split, 1990.) neko vrijeme uči obou na Muzičkoj školi Split. Godine 1963. završava Školu za primijenjenu umjetnost, odjel slikarstvo. Filozofski fakultet u Beogradu upisuje 1966., i diplomira na Odsjeku za povijest umjetnosti. U organizaciji Narodnog sveučilišta u Splitu priređuje svoj prvi recital 1970. godine. Samostalnim programima nastupa na Zagrebačkim večerima, Splitskom ljetu, Festivalu djeteta u Šibeniku, Riječkom ljetu, na Međunarodnom kulturnom skupu “Poezija Sredozemlja”. Na poziv francuskoga muzikologa Jeana Belliarda realizira 1977. turneju po Francuskoj s 20 solističkih koncerata uz projekcije vlastitih slikarskih i fotografskih djela. 

Godine 1980. na poziv Giuseppea Moedera, talijanskog fotografa iz Pescare, predstavlja se umjetničkim fotografijama. Dobiva i nagradu za slikarstvo na Internacionalnom biennalu slikarstva u Pescari. Autor je multimedijalnih poliart projekata: “Dalmacija u zjenici”, “Čovjeku”, “Hvala ti za život”, “Sredozemlju u čast”, “Gitara u kavezu”, “Gitara što radost stvara”.

I. Brešan, Slobodna Dalmacija

Povezani članci

vesti 5178241490558738720

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item