Balast, inercija, repetitivnost

Jugoslavenska kultura, kao ona koja barem traži neku progresivnu i emancipacijsku komponentu, mogla je, upravo kao lijeva kultura, postav...

Jugoslavenska kultura, kao ona koja barem traži neku progresivnu i emancipacijsku komponentu, mogla je, upravo kao lijeva kultura, postaviti mnoga pitanja koja današnje tzv. nacionalne kulture (pa ni kada se odnose spram ideje Evrope!) u svojoj statičnosti ne mogu

Govoreći ovaj tjedan na promociji monografije o filozofu Gaji Petroviću (‘Filozofija prakse i mišljenje revolucije’, Plejada, Zagreb 2014.), njezin autor, mladi splitski filozof Gracijano Kalebić, u razgovoru koji smo nakon događaja vodili dotaknuo se i pitanja kulture. I to na način propitivanja odnosa između nacionalne kulture i kulture uopće. Uvijek kada kažemo ‘kultura’, ako nismo od onih koji se odmah maše za pištolj (makar i samo proračunski), mislimo u horizontu razumijevanja ljudskih mogućnosti. Otvorenom horizontu nastajanja mišljenja i čovjeka. Mislimo na način mogućnosti univerzalizacije i humanizacije naše pozicije u svijetu. A samim time onda i obnavljamo ne samo neke estetske ili znanstvene pojmove, veći i energije slobode i osporavanja onoga postojećeg. Što egzistira za volju pukog postojanja samog. No danas smo i u kulturi zapali u ono ‘nacionalno’, a ustvari identitetsko nasilje nad pojedincima, grupama, klasama, pa i nad samom nacijom. Oni profesionalno kulturni skloni su (ako već nisu po samorazumijevanju i dužni!) ‘zaboraviti’ da sve što je ‘naše’ nije ujedno i vrijedno. Te da se kultura bez velikog nasilja nad sobom samom ne može svoditi na skup mrtvih kulturnih dobara, organizacija i institucija. Srećom, na to se ne može svesti ni spomenuto stvaralaštvo filozofa i sociologa svojedobno okupljenih oko projekta praxisa. Ma koliko ih neki pokušavali potisnuti, denuncirati ili, kada to nije uspjelo, sada kulturno arhivirati kao za suvremenost nebitne.
Pišući u svome vremenu o jugoslavenskoj kulturi, Gajo Petrović je – kontra sve logike današnjeg projektnog života i evropskih fondova za kulturu – još mogao reći da ona nije svodiva ni na ‘proizvodnju’ ni na ‘potrošnju’ kulturnih dobara. Jer iz takvog shvaćanja proizlazi da se čovjek može, ali i ne mora upustiti u takvu djelatnost (s obzirom npr. na to jesu li mu administrativno odobrena sredstva), da se ona može obavljati bez dubljeg angažmana (koliko para, toliko muzike) i bez bitnog utjecaja na prirodu angažiranoga (na jednom mobitelu sam umjetnik, na drugom poslovni čovjek). Danas bi civilni zagovornici aktivističke kulture i umjetnosti rekli kako nema umjetnosti bez posljedica. No pitanje je kojih i kakvih.
Kulturno stvaranje ne zbiva se nikada u nekakvoj goloj sadašnjosti – a baš to je način shvaćanja vremena koji nam se, nasuprot mogućojpovijesnosti, sada natura – već su u njemu uvijek na neki način prisutne i prošlost i budućnost. Pa ako je čovjek u građanskom društvu uvijek već rascijepljen na razne sfere, od kojih je kulturna samo jedna među mnogima, onda ne treba čuditi ni da se kao odlučujući za kulturu pokazuje njezin odnos spram sfere ekonomije. Kao one koja je u građanskom društvu u krajnjoj instanci određujuća. No je li to realno zatečeno stanje ono koje takvim i treba da bude? Moramo li samo gledati kako da ga ovjekovječimo?
Ili uzmimo odnos kulture i politike. U svojoj knjizi o putu prema novom kulturnom stvaralaštvu, dok se ono još činilo izglednim, Predrag Matvejević podsjeća nas da je i sama politika na određeni način dio kulture (pa apsolutno razlikovanje tih sfera govori i o samorazumijevanju političara kao nekulturnih). A kultura je izraz politike u izvornom i širem smislu te riječi. Prevoditi po svaku cijenu kulturne sadržaje u jezik političkih datosti može biti kontraproduktivnim. No svejedno postoje stanovita iskustva i pokazatelji na temelju kojih možemo odrediti smisao pojedinih orijentacija u kulturi. Tako je Gajo Petrović još mogao govoriti i pisati da je za socijalističko društvo legitimna težnja da stvori sebi adekvatnu novu kulturu. I to na liniji kontinuiteta, više negoli diskontinuiteta s kulturama prošlosti, koje treba stvaralački preobražavati. Nečeg općeljudskog, pisao je, može biti čak i u kulturama koje, po društveno dominantnim klasama, nazivamo robovlasničkim, feudalnim i buržoaskim. Kao što nečeg barbarskog može biti i u socijalističkom realizmu. No socijalizam se ‘ne može razvijati kao bitno drugačije, doista ljudsko društvo, ako ne stvara novu, socijalističku kulturu koja je nadmoćna onoj naslijeđenoj’. Kulturni radnici u Jugoslaviji zato su se stalno preispitivali: jesu li uspjeli u svojoj namjeri da ostvare takvu sintezu naslijeđenog i naslućenog, tradicionalnog i revolucionarnog, koja bi dopustila da se nova kultura nazove socijalističkom?
Sumnjiva sreća naknadne pameti ili samo kasnije egzistencije sada bi nam dala za pravo da kažemo kako takva nastojanja nisu uspjela. No što ako ona – u pojedinim povijesno plodnim sekvencama ovdašnjih života raznih društvenih grupa i slojeva, pa i cijelih društvenih klasa – jesu uspjela? Samo što mi više nismo baštinici toga uspjeha. Samo što mi sada nismo na razini prilika kojih je ta socijalistička kultura bila izraz. Ne na kraju, ta nije li ova ‘zastarjela’ konstatacija iz eseja Gaje Petrovića u vremenu izlaženja časopisa ‘Praxis’ test i za našu današnju kulturnu situaciju: ‘Ovih dana navršava se dvije decenije od Oslobođenja, a iduće godine bit će već četvrt stoljeća od početka Oslobodilačkog rata i Revolucije. Ovo sudbonosnim zbivanjima natopljeno vrijeme suviše nas je čvrsto povezalo i isprepletalo – na osnovama jednakosti i ravnopravnosti – a da bi te veze itko mogao pokidati.’
Je li sve to i tako kulturno nestalo u mračnom raspadu? E da bi neke nove nacionalne kulture sada samobitno mogle slobodno cvjetati? Svakome tko iole misli, pa je onda i po tome kulturan, jasno je da tome nije tako. Jugoslavenska kultura kao ona koja barem traži neku progresivnu i emancipacijsku komponentu u svome razvoju mogla je zato – upravo kao lijeva kultura – postaviti mnoga pitanja koja današnje tzv. nacionalne kulture (pa ni kada se odnose spram ideje Evrope!) u svojoj statičnosti ne mogu. Ona se mogla pitati u kakvom odnosu stoje nacionalne kulture spram one nadnacionalne, jugoslavenske. Pa ne dati odgovor u stilu današnjih gotovo staljiniziranih evropskih birokracija i njihovih nacionalnih podružnica za proizvodnju kulture. Koje nas mogu obavijestiti o kvantitetama kulturnih proizvodnji i statističkim omjerima između ‘našeg’ i ‘njihovog’ sadržaja u međusobnoj kulturnoj konzumaciji evropskih naroda. Ali ne mogu izreći jednostavnu istinu da su sve kulture, koje se ne mogu dijeliti od manjih prema većima po linijama općosti iposebnosti, kulture samo u onoj mjeri u kojoj sadrže i općeljudski emancipatorski potencijal. U mjeri u kojoj su utopijske.
Ambivalentna je uloga repetitivnosti u svim kulturama – starim i mladim, velikim i malim, razvijenim i nerazvijenim – pisao je Matvejević. Jer ništa se u povijesti ne ponavlja. A naročito ne dva puta na isti način. To ima nesumnjivo dobru stranu. Primjerice, da znamo kako nam se neka doslovno shvaćena nova NDH, pa i kao antikulturna tvorevina kojom nas plaše, neće dogoditi. No to ne znači da nismo robovi navika, rutina, predanja i prisila kojih smo se odavno trebali riješiti. A sutra bi nas mogli doći glave. Previše je balasta i inercija povijesno prevladanih koncepata. Pa i (prije svega) u kulturi. Za one koji misle, onda nije čudno da nema pravih obnova. Jer one u kulturi mogu biti samo revolucionarne, kao što su toliko puta u prošlosti već i bile. A ne mogu biti puko duhovnima. Naročito kada se pod duhom ne podrazumijevaju neki svjetski duhovi, već se samo duhovnjački zaziva vampire lokalnih prošlosti. No da bi se od većine svjesno ili nesvjesno željene promjene dogodile, naša kultura trebala bi postati lijevom. A projekti nacionalnih država od početka su do kraja ovdje zamišljeni i izvedeni kao desničarski kulturni projekti.

Srećko Pulig, Novosti

Povezani članci

vesti 1930211677652012111

Popularno

Novo

BKG

Pretplatite se besplatno

item